U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

TRAG METEORA

 

Mučio sam se dugo,
zidao godinama, danju i noću,
grad koji će biti samo moj,
u kojemu će živjeti svi koje poznajem i volim.

Marljivo sam probijao ceste,
u zimskim večerima izrađivao nacrte
kuća, dvorišta, ulica, biciklističkih staza,
sijao travu, postavljao rasvjetu,
kovao prijateljstva s okolnim gradovima.

Kada sam na ulazu postavio
ploču s imenom moga grada,
dok su mi susjedi
(ljudi koje poznajem i volim)
prilazili i stiskali ruku,
glavom mi je – kao meteor – prostrujala
neuhvatljiva misao, nejasna slika,
nešto o čemu ne mogu ništa reći.

Grad je počeo živjeti, razvijati se,
ljudi su ga zavoljeli, a u meni se
trag meteora neprestano povećavao.
Ona iznenadna misao, slika,
možda vjetar, možda biće
nastanila se u dnu pogleda,
u sjeni koraka, pozivala me
na novo putovanje.

Mučio sam se dugo, dvojio,
razgovarao sâm sa sobom
i shvatio da to putovanje
ne bi bilo moje putovanje.
Kao što, na kraju krajeva,
ni ovaj grad nije moj.

Ljudi poput mene
ne putuju autom, vlakom ili avionom;
misao ili želja se otisne u zrak
pa tko živ, tko mrtav.
Kada kažem ja, već sam u labirintu.
Tko zna tko će iz njega izaći!?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.