U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DIVOKOZA

 

Crvena tišina poklanja mi
lepet jastreba u zraku,
morsku pjenu koja
prolazi kroz ruke
i poput životinje grli
snježni vrh Velebita.

Litice i vrleti ljeti rastu!
Iako je u to teško povjerovati,
stvar je vrlo jednostavna:
kada divokoza podigne glavu,
kamen krene uvis;
kada skoči,
planina dodirne nebo.

Vidio sam to sasvim jasno,
danas, prije nego mi je podne
blistavim plaštem prekrilo sljepoočice.
Užareni pogled svako malo
spazi divokozu – zatopće nogama,
a ona uvis; promijeni smjer,
a planina se odmota
iz stoljetnoga pamćenja.

Morska pjena mi poput životinje
prolazi kroz ruke
i mami jastreba
da mi se spusti na rame,
u crvenu tišinu.
Da budem ptica.