U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DVADESET TONA ŠLJUNKA

Ljudska je psiha poput šume.
Kad u nju uđeš, smjenjuju se stabla,
korov, miroljubive i opasne životinje.
Zastajkuješ, vrtiš se u krug,
ne možeš raspoznati početak i kraj.
Na zidu pokraj vrata liječničke ordinacije
vinkovačke psihijatrije – zahvalnice,
diplome, plakete, raznobojni papiri…
To gradska vlast, iz godine u godinu,
hvali uređenost bolničkoga okoliša.
Dok zamišljam liječnike, portire i sestre
kako sade, obrezuju ili plijeve
cvijeće, stabla i raslinje, kako se priginju
i znoje, razgovaraju o vremenu ili plaći,
suhonjavi mladić pred ordinacijom
uznemireno objašnjava bolničaru
da je u krug bolnice ušao kamion
s dvadeset tona šljunka i svojom težinom
posve uništio nogostup između stabala.
– Brajko moj, dvadeset tona!
Znaš li ti koji je to pritisak!?
Ali Tuna može sve. Dajte mi lopatu,
vreću cementa, dva čovjeka
i sve ću popraviti.
Bolničar zagonetno kima glavom,
slijeva i zdesna u ordinaciju
pristiže neukroćena tama,
rečenice se vraćaju na početak,
krici i uzdasi oklijevaju
između vulkana i pustinje.
Osjećajući se uljezom u tom razgovoru,
odlazim na odjel,
među one koji su zaboravili da su bili šuma
i da će se, prije ili poslije, u šumu vratiti.
Promatram njihova nepronična lica
i čini mi se da sam ih sva već negdje vidio,
da sam s tim osmijesima i glasovima rastao,
tim pokretima učio hodati.
No, više od lica i pokreta pacijenata
privlače me natpisi na sobama –
jaglaci, narcisi, ciklame, mimoze, tratinčice…
Netko je pomno organizirao taj cvjetnjak.
Pitam se jesu li pločice s nazivima
putokazi, šifre, svjetiljke, dijagnoze,
jesu li, recimo, jaglaci lakši slučajevi od mimoza
ili su ovdašnji psihijatri jednostavno kreativni.
Uznemiren, izlazim iz bolnice.
Na njezinu dvorištu uporni Tuna
kleči na nedirnutom nogostupu,
grebe rukama po betonu
i preklinje bolničara da mu dâ lopatu,
vreću cementa i dva čovjeka.
Zapravo, govorim si, zašto mu ne dati lopatu.
Ako liječnici i bolničko osoblje
toliko skrbe o okolišu, i on ima pravo
obnoviti uništeni nogostup.
– Brajko moj, dvadeset tona šljunka!
Znaš li ti koji je to pritisak!?