U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

PODMUKLI PJEV METALA

 

U škripanju zahrđale ljuljačke
čovjek puca kao trska.
Dok se cijev zatvara u svoj mrak,
dijete mu radosno domahuje.
Ono ne poznaje granicu,
ne čuje podmukli pjev metala,
ne vidi svjetiljku, sjekiru,
ruku uraslu u štap.

Voda hrani i miluje trsku,
voda iz koje niče
staklena površina sjećanja.
Ljuljačka zaškripi na jednoj,
trska zacvili na drugoj strani,
u blatu iz kojeg ne može van,
u klokotu, u zveketu, u lepetu,
u letu koji se gasi prije krila.

Čovjek zatvara prozor, navlači zavjesu,
čepi uši, počinje pjevati.
Ali glasnice ga izdaju,
udvostručuju škripanje ljuljačke,
podmukli pjev metala,
gase svjetiljku, pijesak i nebo.
Kada nijemost zavlada prostorom,
izvana zagrmi svemir:
„Tata, pogledaj me!“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.