U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

PRIJE SNA

1.

Što mi je činiti prije sna?
Zamahnuti prema vlastitom licu
kao orkanski vjetar,
iz tog voćnjaka, iz te sočnosti,
iz tog prostranog bijesa.
Pa se smijati,
smijati do suza.

2.

Rastao sam, sjećam se,
između crvenih jabuka.
Crvi navaljivali, koža odolijevala,
lišće tamnilo sa svakim centimetrom.
Kada je stigla jesen, jedna mi je jabuka
dotaknula glavu, zamirisala kao
nemoguća misao, kao cimet u očima
djevojke koja bere jagode.
O toj jabuci ne mogu reći ništa više,
o njoj se ne govori.

3.

Što mi je činiti prije sna?
Iznajmiti lađu od bradatog ribara
i oploviti krevet uzduž i poprijeko,
s tim veslima, s tom nježnošću,
s tim metafizičkim žuljevima.
Pa potonuti,
potonuti do dna.

4.

Kada god silazim,
pri svakom koraku,
lijevo koljeno škljoca.
Kao da puca brezova grana
zarobljena snijegom.
Iako me ništa ne boli,
plaši me taj zvuk
s kojim kao da se dvostruko spuštam.
Kada se penjem – ništa,
koljeno šutljivo svladava
uspone, ljestve ili stube.
Ponekad ga tek presretne
neka nervoza ili blaga bol
u kojoj stanuje misao
koja bi stalno uvis.

5.

Što mi je činiti prije sna?
Izići na balkon,
tiho, poput lopova,
u taj mrak, među te glasove,
nasuprot grmlju koje svjetluca.
Pa plesti stube,
grm po grm,
glas po glas.

6.

Bilo je valjda pet ujutro.
Vlasnik auto-škole, doktor Stipe
nije na praznom parkiralištu
uspio prepoznati svoj auto.
Dalmacija je toliko narasla
u njegovu oku da se svijet
pretvorio u dinarski krš,
u divovski dekolte, u špilju,
u sigu iz koje pogled ne može van.
Stipe! dozivala ga je Dinara,
vragolasto namigujući Kijevu.
Stipe! ponavljalo je nas četvero
s vrućim pomfritom u rukama.
No, doktor se samo okrenuo, zamahnuo
i bacio ključeve u školjku jutra.
Poslije smo iz očaja razbili kazetofon,
poslije smo razbili kazetofon…

7.

Što mi je činiti prije sna?
Popeti se na najvišu orahovu granu
lako poput vjeverice
s ovim jezikom, s ovom zabunom,
s ovim listom koji ne prestaje treperiti.
Pa govoriti,
šutjeti do ludila.

8.

Koraci poštara Jale natapaju krš,
slova padaju kao kiša na šutljive stijene
i vrelu crljenicu.
Dobro jutro! lijeva će cipela desnoj.
Dobro jutro! vesela će škrapa ponikvi.
Koraci poštara Jale iznova pišu vrtače,
osluškuju bilo kamena, vrte se
– ponornice im se smiješe i pozdravljaju.
Dobro jutro! kapaju biseri u utrobu zemlje.
Dobro jutro! uzvraćaju podnevni cvrčci.
Koraci poštara Jale su meki plašt
koji pada na tijelo krša.
Sutra će ih ljubavnici
razmjenjivati kao cvijeće.

9.

Što mi je činiti prije sna?
Prepoznati žamor u tvojoj glavi,
pa stišati naelektrizirane uvojke
pitomom mišlju, zimskim pejzažem,
šutljivim snjegovima Mont-Blanca.
Pa se penjati,
padati do iznemoglosti.

10.

Ribe se širi,
lice mu se s godinama
zaobljuje u balon
prepun iskustva, smijeha i lebdećih gesti.
S mrkve, peršina, rajčice i banana
Ribe u hipu uskače u kožu domaćina
koji goste uslužuje pričama.
Recimo, policajcu pokloni breskvu
pa mu je sakrije iza leđa. Poslije se danima
ispijaju škropeci na policajčev račun.
Kada sam ga upoznao, bio je isposnički suh.
Nisam mogao vjerovati da te gipke rečenice
rastu na tržnici, u sjeni mrkve, peršina, rajčice i banana.
A danas, Ribe se širi,
brbljave mu kumice debele nokte
zarivaju u struk na čijoj se koži susreću
okus vina, miris krvi i boje Dalmacije.

11.

Što mi je činiti prije sna?
Zaboraviti svaku priču
do koje mi je stalo
u tom kavezu, u tom kruženju,
u toj nezaboravnoj slučajnosti.
Pa se okrenuti prema zidu
i čekati da zidovi nestanu.

12.

Nisam izdržao.

Stihove koje sam pisao zadnjih tjedana ponudio sam znancu. On ih je pročitao i uredno vratio. Jedini njegov komentar bio je:

– Pa Vi doma skrivate bombu! Zašto ste tako sebični!?

– Da ne eksplodira usred grada – odgovorio sam i spremio pjesme u torbu.