U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

RAVNOTEŽA

Kopriva je progutala cvijet.
Smijao mi se čitav vrt.

Posadio sam veći cvijet
da proguta koprivu
koja je progutala cvijet.
Potom se pojavila veća kopriva
i progutala cvijet koji je
progutao koprivu koja je
progutala cvijet.
Smijalo mi se čitavo polje.

Onda sam posadio novi cvijet
da proguta koprivu koja je
progutala cvijet koji je progutao
koprivu koja je progutala cvijet.
Iz šikare je buknula stoglava kopriva
koja je progutala cvijet
koji je progutao koprivu
koja je progutala cvijet
koji je progutao koprivu
koja je progutala cvijet.
Smijao mi se čitav svijet.

Na koncu sam, ljutit,
pojeo stoglavu koprivu
– sedam dana žvakao, sedam preživao,
tako mi prošla čitava godina.
Sada u meni rastu i proždiru se
koprive i cvjetovi,
a utroba mi odzvanja zdravim smijehom.
Koža me jedan tjedan peče i svrbi,
a drugi miriše na majčinu dušicu,
lavandu i kesten.
Ako se počešem, zamiriše vrt.
Ako se pomirišem, zapali se čitavo polje.