U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DOBAR DAN

Svakoga dana, u svako vrijeme
na ulici, u trgovini, na stadionu,
u uredu, s prozora ili šaltera
ljudi ti nazivaju dobar dan,
pitaju kako si. Odzdravljaš,
odgovaraš dobro i krećeš dalje.
To je jedino što možeš učiniti.
U tim kliktavim balonima
nema ni pozdrava ni pitanja,
u njima je jezik suočen sa smrću
kao labud zalutao u krošnju oraha.
Znaš i sam da prave nevolje počinju
kada na slijepo kako si tkogod
uzvrati nikako, joj ili fantastično.
Onda si na rubu priče
u koju nisi kanio zakoračiti,
u srcu života koji te ne zanima.
Onda ti kažeš joj, ali u sebi.

No, ponekad, sretnu se dva svijeta,
na ulici, u kuhinji, za zajedničkim stolom,
kruže jedan oko drugoga, ispituju se
– jezik raste prema unutra.
Dobar dan, kaže sugovornik,
netremice te gleda, zajedno drhtite,
milujete dijete po kosi, groznica,
požar, bujica. Dobar dan, uzvraćaš,
useljavajući u njegovo lice,
sjedate za jutarnji stol s perecima
i mirisom čaja, izmjenjujete
poglede, predmeti oko vas
počinju ludo plesati. Kako si, pita,
a krajičak usne uranja u tvoj san,
u tvoju želju i strah, vreli dah
na vratu vjerno te prati
do sljedećega jutra. Dobro, kažeš,
a stih se rađa u tvojoj glavi,
penješ se na planinu, skačeš u more,
mašeš tom licu na kojemu
jezik ima toliko svijeta
da ga nije moguće obujmiti.

Da nije tih trenutaka, žena i muškaraca
s kojima se jezik i svijet vraćaju u zavičaj,
tko bi izdržao da mu i dalje
na ulici, u trgovini, na stadionu,
u uredu, s prozora ili šaltera
kolega, znanac ili službenica nazivaju dobar dan,
pitaju kako si, tko bi vjerovao
da uopće postoje jezik, svijet i život!?