U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

KRASNO CRNO NIŠTA

Prijatelj, mladi pjesnik,
otpio je zadnji gutljaj piva,
nehajno odložio kriglu na stol,
izazivački me pogledao i rekao:
– Popio sam pivo.
To je pjesma!

Prije tih riječi, već kod prvog gutljaja,
ušao sam u tunel, zažmirio
i zaljubljeno se zadubio u
krasno crno ništa.

– Mogao bih naći nekog komada za večeras.
– nastavlja prijatelj. – No, najprije ću
jednu smotati i promatrati život
koji mi promiče ispred očiju.
To je pjesma!

U tunelu razoran zvuk.
Raketu ispaljenu u svemir
presreće planina koja pada.
Beskrajno brzo.

– Nevjerojatno. Cura ima tetoviranog magarca
na ramenu. – opet će prijatelj.
Grli je pijani tip koji ne prestaje psovati.
To stvarno treba zapisati.

Prasak koji je zarobio utrobu planine
zauvijek mi se nastanio u ušima.
On je jedina pjesma koju poznajem,
jedini znak na stijenci dana
koji godinama slijedim
i dozivam.

– Da, sve je pjesma – napokon iz mraka
tunela uzvraćam prijatelju,
ugljenom crtajući dan
crtu po crtu,
dan i noć.

Rasprsnuti komadići rakete
i odlomljeni dijelovi planine
mirno plove na mome crtežu.
Nitko ih ne primjećuje,
nitko im ne kaže dobro došli.