U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

KRASNO CRNO NIŠTA

 

Prijatelj, mladi pjesnik,
otpio je zadnji gutljaj piva,
nehajno odložio kriglu na stol,
izazivački me pogledao i rekao:
– Popio sam pivo.
To je pjesma!

Prije tih riječi, već kod prvog gutljaja,
ušao sam u tunel, zažmirio
i zaljubljeno se zadubio u
krasno crno ništa.

– Mogao bih naći nekog komada za večeras.
– nastavlja prijatelj. – No, najprije ću
jednu smotati i promatrati život
koji mi promiče ispred očiju.
To je pjesma!

U tunelu razoran zvuk.
Raketu ispaljenu u svemir
presreće planina koja pada.
Beskrajno brzo.

– Nevjerojatno. Cura ima tetoviranog magarca
na ramenu. – opet će prijatelj.
Grli je pijani tip koji ne prestaje psovati.
To stvarno treba zapisati.

Prasak koji je zarobio utrobu planine
zauvijek mi se nastanio u ušima.
On je jedina pjesma koju poznajem,
jedini znak na stijenci dana
koji godinama slijedim
i dozivam.

– Da, sve je pjesma – napokon iz mraka
tunela uzvraćam prijatelju,
ugljenom crtajući dan
crtu po crtu,
dan i noć.

Rasprsnuti komadići rakete
i odlomljeni dijelovi planine
mirno plove na mome crtežu.
Nitko ih ne primjećuje,
nitko im ne kaže dobro došli.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.