U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DISANJE

Jedan je Rumunj svake noći po susjedstvu skupljao stolice i čitao im poeziju. Stolice su, kaže, kada ih čovjek dobro poreda, vrlo tankoćutne i krasno reagiraju na stihove. Slušaju, upijaju i ne razbacuju se suvišnim gestama i uzdasima. Susjede nije spominjao.

Jedan je konobar svake srijede oko ponoći neopranim čašama otkrivao svoje tajne. Prazne su čaše, kaže, strpljivi slušači, ne skreću pogled, ne očekuju dodir niti utjehu. Kada bi se njegove dugo skrivane riječi poput pjene počele prelijevati preko rubova jedne čaše, druga bi joj došla u pomoć. Kavopije, pijance i slučajne prolaznike nije spominjao.

Kad god se sjetim tog Rumunja i tog konobara, upitam se: A gdje je tvoja stolica? A što je tvoja čaša? Srce mi tada počne ubrzano kucati, kapljice znoja orose čelo, a misli se rasprše na sve četiri strane svijeta. Onda se svaka riječ i svaka tajna vraćaju u sebe – u disanje.