U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DOSADA

 

Kada moja dosada preraste krošnju kestena,
na trenutak pomislim: lišće opada brže nego ikad,
djeca se prestaju igrati skrivača, svjetla se gase
a gradovi tonu u zloslutnu šutnju,
plesači zaboravljaju plesati, pisci pisati,
bura puhati, svijet se pretvara u šarenu okaminu
koju nitko više neće moći pokrenuti.

Čim prođe taj trenutak
(koji može trajati minutu, sat ili godinu)
dobro protrljam oči i zagledam se
u koru kestenova debla.
Primjećujem da je promijenila boju,
da me hrabri zlatnosivim osmijehom, da govori:
– Sve je lijepo kao prije. Čak i tvoj umor
u kojemu si gradiš palaču, u kojemu rasteš
poput leptirice koja kruži oko svjetiljke.

Iznenađen, učinim korak-dva,
sagnem se, pomilujem deblo,
napunim džepove kestenjem
pa se prepustim nepoznatim vrtlozima života.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.