U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

STIH

Svojedobno me zgodna mlada djevojka zamolila da pročitam i komentiram njezine pjesme. Kako povjerenje uvijek godi, prihvatio sam. Pred očima su mi promicali reci nejednake duljine, nebo je plakalo, Maksimir se pretvarao u ljubavnika, vrištava tuga plazila jezik sa svake stranice. Pjesme me nisu bacile s nogu. Međutim, odjednom – niotkuda – pojavio se usklik kojemu nisam mogao vidjeti korijena ni razloga: Ja ne želim biti pjesnik 24 sata na dan!. Što učiniti s tim usklikom, što s tim stihom? Je li poslije njega uopće moguće govoriti o poeziji?

Kada sam joj za desetak dana govorio o tome kako sam pročitao njezine pjesme, svaku je moju riječ upozoravao spomenuti stih: pazi, ja ne uživam u pohvalama; pazi, ja ne volim kad me kude; pazi, ja sam lijepa, ja sam pametna, grudi mi ubrzano dišu, pogled mi je zaigran; pazi, ja nisam samo stih… Mucao sam, znojio se, a ona me s druge strane stola promatrala mirnim dnevnim pogledom. Napokon sam je zapitao:

Što se krije iza stiha Ja ne želim biti pjesnik 24 sata na dan?

Djevojka je zapalila cigaretu, malko se zacrvenjela i tiho objasnila da je to zapravo polemički odgovor njezinu prijatelju koji želi biti pjesnik i koji je u svakom trenutku svjestan te želje. Naravno, pomislio sam, taj stih i nalikuje stvarnosnoj replici. Ali, odakle zvijezda u tim privlačnim očima? Tko je pretvorio pitanje, spokoj i uskličnik u ludi ples ljubavi i smrti?

Poezija je zasigurno naročit oblik življenja. U njemu jesmo ili nismo, trećega nema. Ako konstruiramo pjesmu, razgrađujemo sebe. Metafore, ritam, rima, sintaksa… pomažu pjesniku da svome samotnom življenju pribavi konvencionalne oznake lirske ezoterije, a ne obratno – sunčane naočale, karnevalsku masku, odoru klauna, ime i prezime na koricama knjige. Vatra nas grije sve dok je sami ne pokušamo razgorjeti.

Stih Ja ne želim biti pjesnik 24 sata na dan! izraz je vitalnosti. Njime počinje ili okončava pjesnička egzistencija mlade djevojke. Njezin prijatelj, ako sam dobro shvatio priču, teško će ući u svijet poezije. Njemu je mjesto u luna-parku: tamo se, uz nešto novca, ostvaruju želje, tamo se umjesto istinskih mogu sresti dobri i loši pjesnici, može se postati jednim od njih ako je čovjek dovoljno strpljiv i uporan. Poezija je ćudljiva i izbirljiva. Gdjekad okrutna: odbacuje želju, a bira odbijanje; križa 24 sata, iščekujući slučaj koji će joj se možda narugati.

Djevojka se na kraju uljudno zahvalila, uzela rukopis, naglo zamahnula glavom i sa smiješkom prošaptala doviđenja. Na vratima se još dugo bijelio njezin topli potiljak i plivala kosa po zraku.