U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

OČI

 

Volim vidjeti ono što gledam
prije nego prazninu oko sebe
pretvorim u more, brod, mornara
koji pjevuši melankoličnu pjesmu.
Ugledam li vulkan, pobjegnem.
Spazim li stolicu, sjednem.
Tako govore tvoje oči,
krzmajući između riba i školjaka,
soli i pijeska, palube i pristaništa.

Volim vidjeti ono što ne gledam,
jer samo tako mogu otkriti
prazno mjesto u sebi,
na njemu iskopati rupu,
zasaditi stablo i rasti s njim
do visine u kojoj stanuje ptica.
Tako govore moje oči
dok se dižem sa stolice
i krećem prema vulkanu.

Ako me zaspe užarena lava,
ti ćeš je čupati s mene.