U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

TLO POD NOGAMA

Stvarnost, ta bijela morska psina,
šije odijela po mjeri pastiru i djetetu,
samohranoj majci, ribaru i glumcu.
Odjeća je naizgled udobna,
s ukusom izrađena,
ali uz nju obično ide poneki končić
koji se lijepi za kožu, prodire u tijelo
i cijepa čovjeka kao brezu.

Čitav je pejzaž premrežen nitima stvarnosti:
lijevo su smokve, desno naranče,
u sredini jabuke…
Sve kako treba, reklo bi se.

Iznad naših glava pale se vatre,
ispod stopala niču provalije.
Gubimo svijest,
gubimo tlo pod nogama,
a dežurni nas krojači umiruju.
Kažu: to se pristaše sučeljenih stvarnosti
bore za vaše bolje sutra.

Kada čovjek izađe na ulicu,
ima što vidjeti:
jedan smetlar skuplja otpatke
a drugi jede smokve,
profesori se okružuju mrakom
a dekani jedu naranče,
dvije se skupine pisaca
odlučuju za i protiv jabuka…

Poznato je da je voće
još u Edenu bilo otrovano,
ponavljaju zdesna i slijeva,
ali naše se unutrašnje ozljede
i krvarenja – srećom – brzo pretvaraju u kraste,
a kraste, znamo, otpadaju.

Stvarnost, ta bijela morska psina,
finom tkaninom prekriva stidna mjesta
svojih pristaša i svojih protivnika.
Poput kameleona,
poput planeta koji kruži oko svoje osi,
sviknuta je na sve intervencije u pejzažu
– i sve ih prihvaća i podržava.

Ne podnosi jedino pastira i dijete,
samohranu majku, ribara i glumca
koji, prije nego se odjenu u njezine krpice,
traže i trgaju onaj končić
koji se lijepi za kožu,
prodire u tijelo i cijepa
čovjeka
kao
brezu.