U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DVIJE ŽELJE

O jeziku možemo tek govoriti. Ne možemo ga opisati izvan njega samoga. I tu je izvor svih naših teškoća, zabuna i zabluda, spoticanja i lutanja slijepim ulicama. Jezik nas gleda. Jezik nam na uho priopćuje svoju želju. Jezik nas uzme iz svijeta, posvađa s njim i tek tada značajno digne prst u zrak:

– Upamti, naredi strogo, to je svijet.

Sâm se jezik portretira u riječima koje izgovaramo. Kada s njim šetamo, on je i korak, i pločnik, i misao i šetač. Izvan njega je neizrecivo. Izvan njega smo mi. Izvan njega je svijet.

Dijete koje još nije progovorilo intimno je sa svijetom oko sebe. Kada, pak, progovori, intima postaje osobna stvar. Eto prave riječi koja ilustrira podmuklo djelovanje jezika: intima. U odsutnosti jezika: opća odlika egzistencije. U njegovoj prisutnosti: tajna koju valja dobro čuvati.

Povremeno, intima nezaustavljivo napreduje. Budi se, protestira, hoće van, ali jezik joj ne da. Jezik smišlja incidente koji će utažiti čovjekovu želju za intimizacijom. Nisu li mucanje ljubavnika ili govor pjesnika, koji rade protiv jezične parcelacije svijeta zapravo samo verbalni prostori koje je sâm jezik predvidio za melankolike i teško prilagodljive?!

U rječnicima nema intime. Tamo je čista literatura. Svijet koji poznajemo tamo je izvrnut naglavce. Riječi koje izgovaramo rječnici predstavljaju kao nepoznate. Otkad riječi dominiraju stvarima, ja i svijet dolaze u sve veći raskorak – primjećuje filozof pa dodaje: Rječnici otvaraju svjetove, gramatike oblikuju veze među bivstvujućim, diskurzi upravljaju poljima onog pozitivno stvarnog.

Mene, bića koje govori, u jeziku ima tek toliko da se ne odlučim za nepotkupljivu šutnju ili za zaborav kao konačan obračun s jezikom. No, veliko je pitanje što bi jezik učinio onome tko ga je jednom naučio pa potom zaboravio. Ne bi li se taj našao pred nepreglednom i nesavladivom prazninom? Ne bi li ga intima napustila zasvagda i kao mogućnost i kao riječ?