U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

OBLUTAK, KAMENČIĆ I ZRNCE PIJESKA

 

Dok mu noga bešćutno gazi
po šljunku u dvorištu,
čovjek ima cilj i misao,
pogled mu se smješta
na grani nadohvat ruke
ili u stablu u daljini.
Čovjek jednostavno vjeruje
svome koraku i svome oku:
ptica koju traži samo što nije
zapjevala.

Baš me zanima što bi se dogodilo
kada bi mu se ptica javila
iza leđa, iz srca šljunka,
kada bi ga ukorila:
– Stari, pogledaj dolje,
dolje je život!
Bi li on uopće čuo pticu,
razvrstao šljunak na oblutak,
kamenčić i zrnce pijeska?
Ili bi jednako gledao
Apstraktnu stazu?
Bi li taj čovjek mogao povjerovati
u dušu oblutka,
u želju kamenčića da ga usmjeri,
u lucidnost zrnca pijeska?
U pticu koja je dolje?

Dok putuje, makar i dvorištem,
čovjek je tigar:
mišići prate misao,
pokret obećava avanturu,
svaki virus je isključen.
No, kada zastane
da se okrijepi ili odmori
pa se, nesvjesno,
usredotoči na stazu kojom hoda,
bolest ga zaskoči iz prvog grma.
Ne pođe li odmah dalje,
oblutak, kamenčić i zrnce pijeska
radosno će poskočiti
i krenuti umjesto njega.
Da stvar bude gora,
s njima će poći i ptica
koju je uzalud očekivao
na grani nadohvat ruke,
u stablu u daljini.

Čovjek koji se zagleda u stazu
vjerojatno će sjesti na travu
i povjerovati u dušu oblutka,
u lutalačku prirodu kamenčića
u lucidnost zrnca pijeska.
Pitanje je samo hoće li ga
– tako zadubljena –
drugi ljudi primijetiti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.