U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

RAZGOVOR UZ KAVU

 

Ako se jednom smjestim
u mirisni oblačić pare
koji se lijeno izvija
iznad tvoje šalice za kavu,
možda ću slučajno skrenuti
prema bori na tvome čelu,
za trenutak se nastaniti u njoj
i blago zagrijati zrak
kojim će poslije letjeti
nevidljive ptice
i savršene riječi.

Ako se jednom nečujno uselim
u zvuk tvoga glasa
dok dvoji između daha i uzdaha,
možda će me on odvesti
do skrovitoga mjesta
na kojemu cvjetaju
krik i šutnja,
šuma i strah.

Ako jednom doista postanem
čisto i nezamislivo ništa,
hoćeš li me znati otpuhnuti
dok ti za prvog gutljaja kave
kružim oko nosnica,
hoćeš li pomisliti
da sam riječi koje izgovaraš
već izgovorio?