U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

SMIJEH

 

Poslije sasvim obične rečenice
glumca između dvije uloge,
rečenice uz koju se pije kava, čaj,
povlači dim cigarete ili jednostavno šeta parkom,
jedno je lice briznulo u smijeh
– nezadrživ, grčevit, raskalašen.
U zvonkosti i grlenosti
tog iznenadnog zračnog bombona
miješali su se fascinacija i prijetvornost,
radost trenutka i budući grijeh.

(Kada sam prvi put čuo taj štektavi kikot,
pomislio sam: iza tog smijeha kriju se svjetovi;
taj mladić, djevojka, što li je već,
ne smije se riječima i situacijama
nego se uspoređuje, nadjačava s njima,
možda i bori protiv njih.)

Tek što se oluja glasnica stišala,
jednako naglo kako je i izbila,
glumac, naviknut na predvidive ekscese,
zaustio je drugu rečenicu.
Zaskočio nas je, međutim, novi rafal,
vratne su žile mladića, djevojke, čega li već,
iskočile u prostor, izobličile lice i tijelo
i urotnički se zarile u šutnju prisutnih.

(Kada me prvi put presrela ta mračna radost,
rekao sam: tko u smijehu kopa rov,
dvostruko se ukopava; životinje i biljke mu
rastu prema unutra sve dok se cvrkut, rika,
listanje i cvat ne počnu sudarati
i ništiti sve pred sobom.)

Osupnut, glumac između dvije uloge
ništa više nije pokušao reći;
Dok smo se mi ostali spremali na rečenicu
koja bi umirila lice u smijehu,
ono je počelo grgljati, doduše puno tiše,
ali i puno izobličenije. Poput demona,
smijeh se protegao između grča i plača,
najprije zarobio pa posve isključio smijača.
Da ubrzo nije prestao,
netko bi morao viknuti upomoć.

(Poslije svega, zapitao sam se:
tko obitava u tom smijehu u kojemu rastu svjetovi,
kakva se misao rađa u utrobi mraka
onoga koji u smijehu kopa rov?
Umjesto odgovora, izgovorio sam
neku sasvim običnu rečenicu,
jednu od onih uz koje se pije kava, čaj,
povlači dim cigarete
ili jednostavno šeta parkom.)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.