U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

SMIJEH

Poslije sasvim obične rečenice
glumca između dvije uloge,
rečenice uz koju se pije kava, čaj,
povlači dim cigarete ili jednostavno šeta parkom,
jedno je lice briznulo u smijeh
– nezadrživ, grčevit, raskalašen.
U zvonkosti i grlenosti
tog iznenadnog zračnog bombona
miješali su se fascinacija i prijetvornost,
radost trenutka i budući grijeh.

(Kada sam prvi put čuo taj štektavi kikot,
pomislio sam: iza tog smijeha kriju se svjetovi;
taj mladić, djevojka, što li je već,
ne smije se riječima i situacijama
nego se uspoređuje, nadjačava s njima,
možda i bori protiv njih.)

Tek što se oluja glasnica stišala,
jednako naglo kako je i izbila,
glumac, naviknut na predvidive ekscese,
zaustio je drugu rečenicu.
Zaskočio nas je, međutim, novi rafal,
vratne su žile mladića, djevojke, čega li već,
iskočile u prostor, izobličile lice i tijelo
i urotnički se zarile u šutnju prisutnih.

(Kada me prvi put presrela ta mračna radost,
rekao sam: tko u smijehu kopa rov,
dvostruko se ukopava; životinje i biljke mu
rastu prema unutra sve dok se cvrkut, rika,
listanje i cvat ne počnu sudarati
i ništiti sve pred sobom.)

Osupnut, glumac između dvije uloge
ništa više nije pokušao reći;
Dok smo se mi ostali spremali na rečenicu
koja bi umirila lice u smijehu,
ono je počelo grgljati, doduše puno tiše,
ali i puno izobličenije. Poput demona,
smijeh se protegao između grča i plača,
najprije zarobio pa posve isključio smijača.
Da ubrzo nije prestao,
netko bi morao viknuti upomoć.

(Poslije svega, zapitao sam se:
tko obitava u tom smijehu u kojemu rastu svjetovi,
kakva se misao rađa u utrobi mraka
onoga koji u smijehu kopa rov?
Umjesto odgovora, izgovorio sam
neku sasvim običnu rečenicu,
jednu od onih uz koje se pije kava, čaj,
povlači dim cigarete
ili jednostavno šeta parkom.)