U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

PECANJE

U srpanjsko podne,
u nekoj mirnoj jadranskoj lučici
(recimo u Pirovcu)
osmogodišnji dječak peca.
Oko njega, u neredu,
kruže kupači, galebovi,
plastični madraci, mlijeko za sunčanje
i pokoja stara žena u crnini.

Dječak pričvršćuje pužića na udicu,
spušta najlon tik pored mola
i čeka svoga glavoča, punoglavca, vodenog bika…
Naiđe li malo jači val i zanjiše udicu,
on prepun vjere potegne najlon
pa ga opet spušta.
Njegova je udica ušica nade,
slatka sjena pobune mora
koje u podne ne podnosi turiste.

Dogodi se da dječak izvuče
i po pet-šest glavoča, punoglavaca, vodenih bikova…
velikih od četiri do šest centimetara.
Oči mu se stope s morem,
glas s kliktajem galeba,
a najlon ureže u topografiju šake.
Djed i otac tada užurbano
traže kakvu posudu, lonac, kanticu
i stvaraju rezervno more za ribice,
a majka počinje razmišljati
o ribljoj večeri, jer inače
čemu sav trud.

U srpanjsko podne,
u nekoj mirnoj jadranskoj lučici
(recimo u Pirovcu)
osmogodišnji dječak peca.
Oko njega, u neredu,
kruže kupači, galebovi,
plastični madraci, mlijeko za sunčanje
i pokoja stara žena u crnini.