U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

KOMADIĆ NEBA

 

Kada sam gladan,
odgrizem komadić neba,
pa mi se u utrobi
došaptavaju oblaci i zvijezde.
Misle, on je od onih bogova
koji nisu zagledani u sebe,
koji urotnički grade i ruše svoj svijet.
A ja ih promatram, osluškujem,
zavlačim se u postelju i pretvaram da spavam.
Veseli me njihova upornost
i slijepa vjera u nečujne pokrete.
Kada potoci krvi počnu ravnomjerno teći,
a srce kucati kao božićna molitva,
zvijezde mi obasjaju čitavo tijelo,
veliki medvjed zarobi veliki mozak
pa zaboravim tko je gospodar jezikâ.
U isto vrijeme, oblaci okruže pluća,
pripreme oluju pa u meni grmi,
sijeva, padaju tuča i kiša,
uništavaju usjeve, plave polja.
Tada, ako se i sjetim da sam bog,
ne mogu drugo nego smijati se
i čekati jutarnje nebo,
sunčano i bez oblaka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.