U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

PROFESORE

A. M. Rippelinu

Profesore! prekoravaju me nepročitane knjige,
a stranice im se pretvaraju u papirnate zmajeve.
Profesore! govori mi Pero, četvrti čovjek u policiji,
s naočalama na pola nosa, s osmijehom od uha do uha.

Profesore! ciče strelice za pikado u ruci mesara Anđelka
i duboko se zabijaju u tri puta devetnaest.
U tri puta devetnaest!
Profesore! eksaju konjak dva pijanca za šankom,
bubnjevi zatutnje, nahrupe mravi, svima dobro.

Profesore! ponavljaju kolege pisci s ljubičicom iza uha,
s tako ljubičastim pogledom da čovjek mora pocrvenjeti.
Profesore! tiho će studentice s baršunom u glasu,
sa srnom u oku, s munjom u koraku.

Profesore! prihvaća proćelavi igrač balota
kojega zovu Pletikosa (jer je, kažu, sličan vrataru Hajduka).
Profesore! pljuje kamiondžija kojemu je pukla guma.
Profesore! curi pješčani sat u noćnoj modrini.
Profesore! grli me kći, očekujući poklon.
Profesore! laje pas koji je potrgao predsjednikovu sliku.

Profesore! Profesore! mršte se ulice.
Profesore! izvija se prozirni oblačić kave.
Profesore! pjene se stare novine.
Profesore! nazdravlja prijatelj koji pati od nesanice.

Profesore! povjerljivo će Mato Čajo, proučavajući
silikonske grudi plavuše na kalendaru,
s kravatom u desnoj šaci.
Profesore! kliče mrgodni profesor, kirurškim nožem
navaljujući na stih procvjetao među poljskim cvijećem.

Profesore! smješka se punica.
Profesore! smješka se Svetac.
Profesore! Profesore! smješka se crvotočni krevet,
zidovi počinju plesati,
crepovi na krovu potmulo zatutnje kao pred oluju.

Profesore! osluškujem, gledam, vrtim se u krug,
ne mogu vjerovati. Spajaju se sjene ljudi i sjene predmeta,
jure, brzaju, visoko podižu glave pa nestaju.

Profesore!
Profesore!
Profesore!

Zapravo je šteta što ti silni vokativi koji napučuju prostor
ne dozivaju mene. Napokon, hvata me nesvjestica.
Prije nego se zabijeli čitav obzor,
unesem se sebi u facu i kažem:
Ako se još jednom rodiš, bit ćeš profesor!