U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DER/RIDA

 

T. Vukoviću

 

Derrida mi dade nadu
kad izismo pašticadu,
jer popismo dva-tri guca
kad obično subjekt štuca.

Izmeđ’ mrva dva su Jacquesa.
Tko da ide prije mraka!?
Od Raimbauda pa do Tina
birtije su pukotina.

Derrida mi crtu širi,
sve zavadi pa pomiri.
U nju stane čitav svemir,
ali zašto i moj nemir?

E, moj Žače, kućo stara,
razlika te ova vara:
naša flaša curi, pušta;
dok ti žeđaš, ja ti guštam.