U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

PROPUHIVANJE

 

Ugodna toplina kraja listopada nije dopirala do hodnika bolnice u Vinogradskoj u kojemu je moj otac uzalud tražio svoj vrt. Metalnu tišinu hodnika ispunjavala je riječ propuhivanje, riječ u kojoj su bili zatočeni hod, osmijeh i povratak kući. No, nju, osim oca, nitko nije spominjao.

Pod pidžamu su mu zavirivali endokrinolozi, internisti i otorinolaringolozi. Nad njegovim tijelom smjenjivali su se liječnici, aparati i riječi koje nije razumio – doppler, CT, arteriografija

– Ovo je lakrdija!, ljutio se. – Ja teško hodam, a oni mi nalijevaju vodu u uho.

Dok bi ležao, mislio bi na propuhivanje; dok bi jeo, više bi žvakao zrak nego hranu; dok bi spavao, sanjao je kako mu kroz venu, kao kroz tunel, juri dijamantni vlak.

Ugodna toplina kraja listopada nije dopirala do hodnika bolnice u Vinogradskoj u kojemu je moj otac uzalud tražio svoj vrt. Vaskularni kirurg je siktao protiv vinkovačkoga kolege, internist je zdvajao nad lijenošću vaskularnoga, endokrinolozi su kimali glavama, da bi seoska liječnica opće prakse zaključila slučaj:

– Uzalud si išao u Zagreb. Nisu ti ništa napravili.

Propuhivanje je ostalo samo riječ koju će otac prešućivati do kraja života, štaka o koju će se oslanjati kada ga izda glas.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.