U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

KNJIŽNIČAR

Knjižničar iz zagrebačke Dubrave proživio je život u samoći. Ime mu neću spominjati, jer onome koga ne možete poznavati ni ime ne možete prihvatiti. Osim s knjigama i onim što uz knjige ide – prašinom i sumrakom, nikad ni s kim nije prijateljevao. Nikad se nije ženio. Nikad bez posebnoga bibliofilskog razloga nije prošetao gradom. Kao valjda svaki knjižničar po vokaciji, čitav je život potrošio na stvaranje osobne knjižnice koja bi se po iznimnosti i raritetnosti naslova, autora, izdanja ili pak posveta mogla mjeriti s dobro opremljenom područnom bibliotekom u kojoj je radio. Stalno je tragao za novim knjigama, žudeći možda nešto slično knjizi od pijeska, sveuređujućem i sverazarajućem djelu, koju je njegovom kolegi u Borgesovoj priči donio i prodao neki stranac.

Prije nekoliko godina, kada mu je već čitav stan bio u policama, otpočeo je s čudnom zabavom. Svakog bi podneva zatvorenih očiju prišao jednoj od polica s knjigama. Nasumce bi uzeo jednu, makinalno otpuhnuo naslage prašine s nje, otvorio je na bilo kojoj stranici i tako odabrao riječ kojom će se tog dana posebno baviti. Isti bi postupak ponovio u ponoć, s tom razlikom što tada ne bi zatvarao oči nego gasio svjetlo. Osamljeni je bibliofil na taj način iskušavao svoju i sudbinu knjiga i jezika. Duboko je vjerovao da postoji logika u slučajnom izboru dnevne i noćne riječi. I htio je u nju proniknuti. Dani su prolazili, nizali se parovi riječi: hajka – kesten, bilješka – žeđati, odmah – krilo, idiosinkrazija – pašnjak, i – zaključati, cjelov – cijelo, flaster – krišom itd. Međutim, sa svakim novim parom odnos riječi i riječi, svjetla i mraka, zemlje i neba dodatno se usložnjavao. Naš knjižničar se sve više gubio u labirintima jezika. Sve dok jednoga dana nije sklopio par skupljati – huliti. Tada kao da mu je sve postalo jasno. Glavom su mu prostrujali svi dotadašnji dnevnonoćni parovi. Osjetio se posramljenim i prevarenim. I definitivno odustao od knjiga. U gradskoj je biblioteci dao zahtjev za mirovinu, koji mu je odmah uslišan. Svoju je knjižnicu spalio u kaminu. No, i dalje nije izlazio iz kuće. Umro je nekoliko tjedana nakon što se rastao od knjiga. Priča se da je na njegovu pogrebu svećenik govorio iz glave. I da je otpočeo s riječju knjiga, a završio s riječju grob.