Oči | Edo Popović

10.

Koja šljiva. Sumnjam da je bilo tako hladno onog dana prije dvije tisuće i nešto godina kad su najpoznatija Marija i najpoznatiji tesar dobili sina, ali to nije važno. Važno je što se odmah vidjelo da će od maloga biti nešto. Od prvog dana bio je tržišno potencijalan proizvod. Oni mudraci na putu prema Betlehemu, za koje se poslije utvrdilo da nisu mudraci, štoviše da uopće nisu muškarci, nego žene, sve­jedno, to troje moralo je negdje jesti i spavati, razumijete što hoću reći. A lako moguće da je i kasnije netko dizao sasvim pristojnu lovu prodajući piće i hranu hodočasnici­ma na Maslinovoj gori i sličnim mjestima, bilo bi glupo da nije. S godinama je posao napredovao, širio se, na Isusovom raspeću i patnjama izgrađena je moćna multinacionalna korporacija, i danas imamo ovo što imamo. Čisti biznis. Zagrebački trgovi i ulice zakrčeni su štandovima, svi nešto kupuju, prodaju, varaju, lažu, kradu.

Grad smrdi po gomili.

Brzo sam obavio svoje, kupio sam neke sitnice za Tamaru, Davida i starog Adama, pa sam pošao doma. Skrenem iz Tkalčićeve u onaj prolaz prema Radićevoj, kad se u mene zaleti klinac očiju ispalih iz duplji, odgurne me u stranu pa preko onih betonskih stepenica gore na tržnicu. Za njim utrčavaju dvije uniforme, a onaj zdepasti, lica izmasakriranog boginjama, zaštopa ispred mene i propenta: Bok, Kalda.

Bok, čovječe, bok, ustuknem s nelagodom, nije mi drago što mi se neki murjak tako prisno obraća, a onda skopčam da je to Usmeni, murjak koji operira tamo po Cvjetnom trgu.

Zovu ga Usmeni jer se nacrta na kraju Masarykove uli­ce, pa počne redati aute ispred one slastičarnice i tražiti dlaku u gepeku. Nema šanse da se izvučeš, uvijek ti nešto fali, rezervna žarulja, trokut, ili je žmigavac crkao, ili neki sličan štos, a on te onda upita: Oćete li da pišem prijavu, il ćemo to sredit usmeno?

Jebemti, riknut ću, veli Usmeni držeći se za slabine.

Skidamo kile?, pitam ga tek toliko da nešto kažem.

Ma kakvi, kaže, izvodimo neku akciju.

Ispalo je da je klinac krao dolje u Benettonu, maznuo neku majicu ili nešto slično, i sad mu je hrvatska policija za petama.

I samo zbog toga dižete frku, čudim se, zbog jedne smrdljive majice?

Zločin je zločin, kaže Usmeni.

Božić je pred vratima, kažem mu, zar za murju ne važi mir ljudima dobre volje i sve to?

Jebiga, prijatelju, kaže Usmeni, ne možemo ga pustiti da zbriše tek tako. Znaš i sam da nas hrane multinacional­ne kompanije, a ako one propadnu, odosmo i mi u božju mater.

Malo poslije, u Bogovićevoj naletim na Daničića. Nalaktio se na pult one drvene kolibe s kuhanim vinom i prženim kobasicama i kesi se uokolo. S njim je jedna vatrenocrvene kose, u kaputu od umjetne leopardove kože i onim opasnim špićokama, s licem na kojem nema nikakvih zna­kova života, inteligencije niti ičega sličnog.

Ne znam jesam li već spomenuo da je Daničić jedan od onih čija je zvijezda zasjala u ratu. Rat ga je zatekao kao vozača Ranka Burića, glavnog urednika dnevnika Glas naroda, a onda ga je karta krenula. Najprije je Burić ušao u politiku i postao ministar informiranja, što je Daničiću odlično sjelo jer je bio dobro informiran o Buriću. Znao je, tako, za njegovu ljubav prema bijelom prahu i šmrkavicama od trinaest, maksimalno četrnaest godina, i za razne dru­ge pikanterije koje su imale određenu tržišnu vrijednost. Zato Burić nije mogao zaboraviti svoga vjernog vozača. Dapače, želio ga je povući za sobom, ruka ruku mije i te stvari, ali tu je nastao problem – Daničiću je bilo dosta vo­lana, i tražio je promaknuće, preciznije: tražio je mjesto pomoćnika ministra.

Rat se još nije pošteno zahuktao, a običaj da konobari, pekari, vozači i slična škvadra preko noći postanu generali, ministri i biznismeni još nije bio dobro uhodan, pa je Burić mogao Daničiću ponuditi samo mjesto glavnog urednika novoosnovanog provladinog tjednika Hrvatski dom.

To ti je super posao, uvjeravao ga je Burić. Da samo znaš što se sve može učiniti s informacijama.

Daničić je pristao. Nije mu trebalo dugo da skuži što se sve može učiniti s informacijama, a naročito s dezinfor­macijama, i da stvari nisu onakve kakve jesu, već onakve kako piše u novinama. I danas je on ponosni vlasnik tjed­nika Starlight, dnevnih novina Dnevni Starlight i muzič­ke agencije, naravno Starlight Music, i evo ga sad kako s božićnim osmijehom ispija kuhano vino u Bogovićevoj i domahuje poznatima.

Hej, Kalda, mahnuo je i meni, čuo sam da si me nekidan zvao.

Dobro si čuo pizdo, rekao sam.

Bio je dobar fotić dok nije prolupao, rekao je djevojci. I dodao: Bio mi je poput sina.

Pogledao sam ga mrtvim očima. Nije to trebao reći. I inače, ljudi se razbacuju riječima kao pljuvačkom. Bio mi je poput sina! Kako on može znati što nekome znači biti sin? Nazivajući nekoga sinom, možda mu upućuje najgoru uvredu, čupa mu krastu, baca otrov u lice, i mogao bi se raspitati, jebena svinja, prije nego što kaže nešto takvo. Pogledao sam djevojku.

Ti mora da si Lulu, rekao sam.

Iz očiju joj je sijevnula mržnja.

Lulu je ona početnica, ona… , tražila je pravu riječ, ona što nema ništa osim sisa, pogledala je Daničića tražeći pomoć.

Daničić me je bijesno pogledao.

Ovo je Korina, rekao je. Svatko zna Korinu, dodao je.

Nikad čuo, rekao sam.

Korina je prezrivo frknula i sfuflala nešto.

Ma pusti ga, rekao je Daničić, rekao sam ti da je pro­lupao.

I koliko će Korina još trajati?, upitao sam.

Tebi nije dosta, ha?, rekao je.

O čemu on priča?, rekla je Korina nervozno.

O šampanjcu, rekao sam gledajući Daničića. Nećeš joj valjda uz kuhano vino reći da je bajka gotova? Nekidan me je, pogledao sam je u oči, zvao da fotkam Lulu. A to znači da je s tobom svršeno, curo, povukao sam kažiprstom preko grla.

Jebat ću ti mater, Kalda, rekao je Daničić promuklo i uzeo Korinu pod ruku. Znaš da ću te uništiti.

Pa su otišli. Gledao sam za njima i razmišljao o njegovoj zanimljivoj prijetnji. Kako on to misli izvesti? Poslat će mi neke razbijače? Objaviti neku gadnu priču o meni? Nema šanse. Kad nemaš ništa, i kad te za sve boli kurac, nitko ti ništa ne može. Nedodirljiv si. To me je oraspoložilo.

Naručio sam čašu kuhanog vina i pijući gledao ljude kako prolaze. Neki su imali onaj sjaj na licu, kao da ih je upra­vo zdrmala zvijezda betlehemska, a zapravo su bili samo urokani. Onaj debeli Cigan ispred izloga knjižare svirao je na harmonici neku rusku stvar i smijao se pokazujući zlatni zub. Čaša vina koštala je sedam kuna. Zapalio sam cigarillos i zagledao se u veliki poster koji je prikazivao Mariju i Isusa. Meni je malac sličio na djevojčicu.

E pa, sretan ti rođendan, curice.