Oči | Edo Popović

20.

A onda je očuh počeo pizditi.

Taj tip mi padne na pamet svaki put kad je neka svinja­rija u pitanju. Onaj glas iz narančaste slušalice, evo i sad mi se vraća poput jeke, lako moguće da je to bio njegov glas, petljao se u sve i svašta, a naročito u stvari koje ga se nisu ticale. Isto tako, taj žutooki pas pljunuti je Pero. Pa da, isti podmukli pogled. Sliči to na njega, taj prozirni trik s maskiranjem samo da bi me i u snovima mogao progoniti. Osim toga, pero na španjolskom znači pas, što samo poka­zuje koliko je nemaštovit taj njegov trik s psom.

No, dobro. Tog ljeta sam maturirao. Nisam se u školi trgao za pobjednički pehar, ali sam čvrsto držao sredinu ljestvice, trica ovdje, četvrtica ondje, sasvim solidan pro­sjek, trudio sam se koliko sam morao, ni mrvu više.

Jeste li ikad vrištali, a da vas nitko nije čuo? Ovo nema nikakve veze s traženjem solidarnosti, samo vam pokuša­vam dočarati kako je izgledalo živjeti s mojim očuhom. Sjediti s njim za istim stolom, slušati kako poslije ručka cokće čisteći jezikom zube, ili kako noću stenje na mojoj majci. Jedva sam čekao da se maknem odande. Često sam se pitao gdje ga je stara pokupila. Sumnjao sam na rubri­ku Osamljena srca. Sigurno je bilo to, jer nije bilo šanse da se ikako drugačije upoznaju. Stara nikud nije izlazila, a on nije imao što tražiti u papirnici na Trgu Republike. Ni u papirnici niti igdje drugdje na ovom svijetu.

Moram ovdje napomenuti da je količina očuhove beznačaj­nosti bila vrlo značajna. Bio je pomoćnik skladištara u Pr­vomajskoj i dvadeset je godina, hej, dva-de-set go-di-na, radio bez sekunde bolovanja. Ali to nije sve. Tu su i njego­vi hobiji. Izrađivao je one makete od šibica, što je vodeni žig svih papaka na ovom svijetu, ljudi koji ozbiljno vjeruju u to da su zakinuti, da bi njihov život izgledao potpuno drukčije da im je sudbina dala viši startni broj. Njegov stan bio je ispunjen slavolucima pobjede, rimskim arena­ma, venecijanskim gondolama, a dnevnu sobu krasio je masterpiece, ponos zbirke, jebeni Eiffelov toranj, o kojem je toliko blebetao da se u usporedbi s njegovim naporom, napor Alexandre Gustava činio ništavnim.

Bavio se i filatelijom moj očuh, o da. Satima je čučao nad svojim papirnatim blagom, gordim je glasom pričao staroj kako markice otvaraju horizonte, kako je filatelija prava pustolovina, uzbudljivo putovanje u daleke zemlje i kraje­ve. O, bože, Pero, kako je to zanimljivo, govorila je ona jer je njena životna misija bila kloniti se neprilika. A da ne spominjem da je imao zalihe svega i svačega, pa se nikad nije dogodilo da stara usred frke ostane bez vanilin šećera, na primjer. Nije se moglo dogoditi ni da vrisne osigurač, a da već iduće sekunde Pero ne izvuče odnekud štemajzl, šmirgl-papir, osigurač, kanticu strojnog ulja, kutiju puce­ta, iglu, naprstak i hidrocentralu, i da ekspresno ne sredi stvar. Perine pipe nikad nisu uživale u radosti kapanja du­lje od petnaest sekundi, i što još da vam kažem o njemu. I mene je pokušao uvući u čarobni svijet šibicarskih umjetnina i pustolovnih markica, ali je svaki put naletio na moj pogled pun najdubljeg nerazumijevanja, pa je na koncu odustao. Zgromljen mojom nezainteresiranošću za životno važna pitanja tipa koja su drvca kvalitetnija, osječ­ka ili travnička, zgražao se:

Nikad ništa od njega, Marija.

Stara je uzdisala i širila ruke.

I još:

Njega uopće ne zanima život.

Stara je kimala glavom u zabrinutim bojama.

Pa onda:

On je osuđen.

Stara je gledala u pod.

A graditelj i pustolov počeo je pizditi jednog svečanog kolovoskog popodneva, u jeku mojih priprema za more. Otvorio je vrata moje sobe, užarenog pravokutnog špajza na zapadnoj strani u kojem je bilo mjesta za krevet, stolić, uzak ormar i ni za što više, posebno ne za njega, koji je taj dan, pokušavši ući, ozbiljno nakanio osporiti neke zakone fizike. Odložio sam vojnički ranac na krevet i stišao radio. U moju sobu se s Radio Luxemburga krčeći probijao Machine Gun i sve je zasmrdjelo na pakao, i zapruđanski zrak, i očuhov dah, i moje raspoloženje.

Spremaš se nekud?, počeo je u falsetu.

Kimnuo sam i stao na prag, spriječivši ga da uđe i njuš­ka po sobi.

Ku’ćeš, ako nije tajna?

Glas mu je podrhtavao, zbog dramatike.

Na more.

Ovako više ne može.

Nisam znao na što misli, kako više ne može i zašto više ne može tako, pa nisam ništa rekao. A on je nastavio:

Čet’ri godine si ovde, i još mi se nijednom nisi obratio, ništa me upit’o, zamolio, sve radiš na svoju ruku, bla-bla-bla…

Nezahvalan čovjek, taj moj očuh. Na njegovu mjestu drugi bi pišali od sreće, a on se pjeni.

Šutiš, znači priznaješ.

Šta imam priznat, jebote, mislio sam si, kad ne znam što hoćeš, niti o čemu pričaš.

Nisi se upis’o na fakultet.

Točno, konačno je rekao nešto istinito. Pao sam na pri­jemnom na strojarstvu i nisam pretjerano žalio zbog toga. Nisam uopće žalio zbog toga.

A nećeš ni da te zaposlim u Prvomajskoj.

I to je bilo točno.

I vrijeđa me to što se prema meni ponašaš k’o da sam govno.

Bilo bi super da si govno, mislio sam si. Ovako si još manje od govna, nema te, ne postojiš.

Ne znam o čemu pričate, rekao sam.

Bio sam s njim na vi, da si slučajno ne umisli da smo si dobri.

Pričam o tome da, nakon svega, od tebe ne tražim ništa, osim malo poštovanja.

Kako to mislite nakon svega? Počeo je nabrajati:

Dajem ti krov nad glavom, hranim te, oblačim te…

E, to je već bilo previše.

Samo malo, rekao sam. Hrani me stara, oblačim se sam, a to što stanujem ovdje posljedica je, što se mene tiče, spleta nesretnih okolnosti.

Nesretnih okolnosti?

Točno.

Nesretnih okolnosti?

Išlo mi je na živce njegovo histerično trokiranje.

Da, rekao sam. Uostalom, nisam ja tražio da budem s vama. Vi ste inzistirali na ovome.

Molim?!

Pravio se kao da pojma nema o čemu govorim, kao da spikam finski. Dosadilo mi je, htio sam što prije završiti taj kretenski razgovor.

Dobro ste čuli. Vi ste ovo zakuhali. Ne fukam ja vašu mater, već vi moju. A već ste dovoljno odrasli da znadete da život nije savršen, da sve ima svoju cijenu. U ovom slučaju, ja sam ta cijena, i izvolite je plaćati.

Zurio je u me užasnuto, kao da sam mu pred nosom za­palio Eiffela. I onda, što mislite što je onda učinio?

Pljunuo me je.

Sve bi bilo u redu da me je udario. Ne bih ni trepnuo. Šutke bih podnio udarac, ne zbog stare, ne zbog mira u kući, već zato što on nije postojao, pa me njegov udarac ne bi mogao zaboljeti. Ali ne, on me pljunuo. Njegova plju­vačka bila je stvarnija i bolnija od najjačeg udarca, bio je to iscjedak s one strane crne rupe, provokacija koju nisam mogao otrpjeti. Obrisao sam nadlanicom pljuvačku s lica, omirisao je i liznuo. Imala je oduran, kiselkast okus, kakav još nisam osjetio. Stajao je tamo i zaprepašteno gledao moju malu predstavu, a onda sam ga potegao. U glavu. To nije očekivao. Osjetio sam kako mu puca koža na očnom svodu, krv je šiknula, i prožeo me je snažan osjećaj, ne bijesa, ne trijumfa, već osjećaj sličan orgazmu, kurac mi se bio digao, s nebesa se spuštao strašan zvuk Hendrixove gitare, a on je zacvilio i zateturao, otkrivajući bradu za divlji udarac koji će ga srušiti na pod.

Bio je to klasični K.O.

To ga, međutim, nije naučilo pameti. Čovjek bi očekivao da će se nakon takvog raspleta tip potuliti, ali ne. Čim se uz pomoć stare pridigao, i čim mu je ona zavidala rane, tip je počeo blebetati. Izgleda da mu je udarac aktivirao neki centar za besmislice, jer je počeo predlagati razne gluposti: da pozovu murju, da me strpaju u popravni dom, da me iz ovih stopa izbace na ulicu…

Stara nije htjela ni čuti za to.

On je moj sin, rekla je.

Rekla je to čvrstim glasom, pa ga je pogledala ravno u oči. Njega je to šokiralo, i blenuo je u nju s onim flasterom iznad obrve. Meni to nije bilo čudno. Znao sam da tihi, povučeni ljudi ponekad gadno zakuhaju. Godinama strpljivo stoje u redovima, ljubazni su prema ubiračima teve pretplate, govore da, gospodine dok ih šefovi gaze, šutke plaćaju račun u mesnici iako znaju da ih je mesar prevario… A onda, posve neočekivano, nešto pukne u nji­ma. Pa se popnu na neboder i počnu puškom skidati pro­laznike. Objese se bez oproštajnog pisma. Ili utrče u kuću u plamenu i izvuku otamo paraplegičnog starca i njegova paraplegičnog psa. Čitao sam, velim, o takvim slučajevima pa sam samo gledao majku i razmišljao o tome što znači biti nečiji sin.

Ovako ćemo, rekla je pogledavši me. Ti ćeš otići na mo­re, a ja ću već nešto smisliti.