Oči | Edo Popović

13.

Bila je to očuhova ideja, da se upišem u tehničku školu.

S time ćeš moći zarađivati kruh po cijelom svijetu, re­kao je.

Taj dobri stari kruh oko kojeg se sve vrti. Nisam imao nikakvih ideja u vezi s tim, to jest na koji ću ga se način dočepati. Mogao sam biti tokar, mehaničar, puškar, putu­jući trgovac, urar, činovnik u nekom uredu, mogao sam i konobariti, ili valjati devize na cesti kao toliki momci iz Dubrave, voziti kamion, možda završiti neki fakultet i biti gospodin čovjek, ili naprosto kockati kao što je radio moj otac…

Bilo je tu još raznih drugih zanimanja koja su me ostav­ljala ravnodušnim, plus što mi se budućnost u kojoj ću se boriti za taj legendarni kruh činila tako dalekom da uopće nije bilo vrijedno razmišljati o njoj.

Zato je, velim, očuh imao viziju. Vidio me je, sasvim jasno, na velikom platnu, u tehnicoloru i sve to, kao perspektivnog tehničara zaposlenog u njegovoj firmi. Po nje­govom bismo, tako, na posao išli njegovim autom, imao je nekog jebenog fićeka, a mjesečni tramvajski blok koji dobijem od firme prodat ću nekome, što je sasvim pristoj­na ušteda, osim toga moći ću uz posao i studirati, i ako budem dovoljno….

Tip je bio skroz lud. Isplanirao je i na što ću trošiti godišnje regrese za ljetovanje, jer na ljetovanje, dakako, neću ići, s obzirom na to da je to glupi luksuz. Ispočetka je, doduše, dvojio je li perspektivniji elektrotehnički ili strojarski smjer, i dugo je tu vagao za i protiv, a onda je zaključio da su budućnost svijeta – šarafi.

Tip se tu malo zeznuo, jer u isto vrijeme dok se on klanjao šarafu, oni frikovi u Palo Altu uspjeli su sabiti dvije tisuće tranzistora na površinu nešto veću od nokta na malom prstu. Stvar je označena brojem 4004. Trideset godina kasnije na vršak igle sabit će milijun tranzistora, američki časopis Forbes objavit će da je stanoviti Bill Gates s četrdeset šest milijardi dolara obranih s tranzistora na vrhu igle najbogatiji čovjek na svijetu, a svejedno se, velim, u proljeće tisuću devetsto sedamdeset druge, moj očuh kladio na šarafe.

Jedne nedjelje za ručkom, blebećući o nekakvim bodo­vima, ili bonovima, u nekakvoj tvornici, ili nešto slično, predložio je da se upišem u strojarsku tehničku školu i značajno me pogledao.

Žvakao sam ono što je već bilo za ručak, vjerojatno pečena piletina i pire krumpir, jeli smo to svake nedjelje, i ništa nisam rekao.

Onda, šta veliš?, glas mu je bio dramatičan kao da je tu padala neka odluka o lansiranju strateških raketa s nu­klearnim bojevim glavama.

Svejedno mi je, rekao sam.

Pogodio sam ga drito u živac. Bio je to namjeran izbor riječi. Mogao sam isto tako reći: Dobro, može. Ali nisam to rekao. Imao sam četrnaest godina, ali sam bio gad kao da mi je bilo pedeset. Pero je odložio vilicu i ustao od stola.

Kako ti, majku mu božju, može bit svejedno!, uzhodao se po blagovaonici kokodačući. Čuješ li ti ovo, Marija? Svejedno mu je. Kako mu može bit svejedno? Njegova bu­dućnost je u pitanju, pa ja to ne mogu svatit.

Stara me je ljutito pogledala. Slegnuo sam ramenima i rekao:

A šta ja mogu kad mi je svejedno.

Tu je Pero eksplodirao:

Oš se ti upisat u tu posranu školu il’ šta?

Išli su mi na živce šupci koji su drekom krpali manjak autoriteta, a naročito ako sam ja bio onaj s druge strane galame. Zato sam jako dugo žvakao taj posljednji zalogaj, progutao ga, isprao ga dobrim gutljajem vode, i tek sam onda pogledao Peru u oči.

Nema problema, rekao sam.

I tako sam pošao u strojarsku školu. Bezvezna škola, kao i sve druge škole, ako se mene pita. Nikakve razlike tu nema, važno je da te zatvore negdje na šest, sedam sati dnevno, da te nauče poslušnosti i disciplini, da slučajno ne zaboraviš u kakvom svijetu živiš, ne? Veliki plus je to što mi je iste sekunde postalo jasno da ću prije poletjeti u svemir u nekom NASA-inom programu, nego raditi kao strojarski tehničar. Bio je to dobar osjećaj, imati pred so­bom četiri godine lufta. Po prvi put u životu bio sam pri­vilegiran.

Zapravo, na školu sam gledao kao na još jednu prepreku do cilja o kojem nisam znao ništa, osim što sam osjećao da postoji. Da mora postojati. U tim godinama, velim, ne­maš neki kompas u glavi, neki žiroskop, samo zujiš okolo i tražiš nešto, pojma nemaš što. Uostalom, koliko ljudi uopće ima nekakvu viziju, nekakav plan, ideju? Jako malo, rekao bih. Samo tako šljakaju, spavaju, jedu… Onda umru. Bez veze. Nadgrobne ploče jedini su znakovi da su postojali. Ako je u tome stvar, zašto se onda ovoliko zezamo, kad možemo mirno sjesti i čekati, isto ga se piše. S druge stra­ne, mislio sam, ako ta budućnost stvarno postoji i ako se trudimo za nešto što će nam se isplatiti neodređenog datu­ma, neodređene godine, onda je tvornička hala posljednje mjesto na svijetu na kojem sam želio dočekati taj dan.

I već je moja druga strojarska zima, i ja stojim ispred Turi­sta u Masarykovoj, pušem u promrzle prste i zurim kroz izlog. Turist je bio self-service pajzl, azil za besposličare, simulante, markirante i ostale neambiciozne, devijantne tipove, gdje si satima mogao sjediti uz jedno piće ili por­ciju tjestenine. Nitko tamo nije pravio problem oko toga koliko ćeš dugo sjediti unutra. Kao što nikoga nije bilo briga drpaš li se ispod stola s nekim. Ne murjaci, već ko­nobari, konobari su tada bili najveći neprijatelji mladih. Gradska kavana, recimo, bila je pravi gulag među birtija­ma. Kako su samo neumorno kružili oko stolova, kako su njuškali i vrebali, kako su im podmukle bile konobarske okice, i čim bi skužili da si popio svoje piće, da si se po­ljubio s curom, ili da si otresao pepeo na pod, napali bi u čoporu i istjerali te.

Kad je to bilo, pitaš me? U vrijeme kad je žene oplođivao sjeverac? U doba Inkvizicije? Bilo je to tisuću devetsto sedamdeset treće. Zagrepčani su davno prestali koristiti pješčane ure, ali su tek upoznavali pizzu. Kotači su bili u masovnoj uporabi, no nikome još nije palo na pamet da ih montira i na kofere. Da današnjim klincima kažem ka­ko u to vrijeme nije bilo televizora, mislite da mi ne bi povjerovali? Bi, sto posto. Ludo neko doba. Vidio sam oko sebe mnogo toga, a maločemu sam znao ime. Bio sam junfer. Cigarete su se u trafikama prodavale na komade, u tramvajima su sjedili kondukteri, a kafići su bili prava rijetkost, pa smo dangubili i povlačili se po kavanama i raznim menzama.

Bio je tamo u Kršnjavoga jedan kafić, Matchball. Mračno i skupo mjesto gdje su zalazili deluks tipovi.

Premda su u socijalizmu, teoretski, svi ljudi bili ravno­pravni, premda nije bilo izrabljivača i izrabljivanih, i prem­da je dno piramide smatrano vrhom, sve to mogli ste lijepo zaboraviti u stvarnosti, u Matchballu i na sličnim mjestima. U stvarnosti, a naročito u Matchballu, važila su neka druga pravila. Ali pustimo to, to nije bio moj fah, politika i slična pitanja. Politikom su se bavili ambiciozni, ja sam, velim, sa­mo pokušavao ostati na nogama i osjećati se dobro.

Ne mogu, međutim, reći da sam se u Matchballu osje­ćao dobro. Svaki put kad bih ušao, na čelu bi mi se auto­matski pojavio svjetleći natpis ULJEZ.

I tako sam cijelo vrijeme svijetlio tamo, nisam si mogao pomoći. Bio sam sirotinja, novac je bio rijetkost u mojim džepovima, i što je najgore – sve mi se to čitalo na licu. A ti tipovi tamo, velim, zurili su u moju reklamu, pri čemu bi iskopali facu kao da im se povraća. Ne znam je li im se zaista povraćalo, ili su se samo prenemagali, jer ta sorta uvijek se nešto prenemaže, uvijek prevrće očima, ali da su me prezirali, to sigurno. Kao što sam i ja prezirao njih. Takav je život, ne može uvijek uokolo bujati ljubav.

Ipak sam znao otići u Matchball, jer ako si računao na neku ozbiljniju vezu, morao si nekako impresionirati curu. A nećeš je impresionirati vodeći je u radničku menzu. I tako bih upao tamo s curom, a deluks društvo pretvorilo bi se u čopor, i čulo ih se kako reže: Koji je ovaj… Gle, kakve cipele ima… Zakaj ga uopće konobar pusti unutra… Svašta sam tamo mogao čuti na svoj račun, al nema veze. Ako te papak nazove papkom, nećeš se valjda raspaliti zbog toga? Ignorirat ćeš papka, ne? Izignorirat ćeš ga k’o svinju.

U redu, pederi, mislio sam naručujući glasno dva gin-tonica, gledajte što će braco fukati večeras.

Ali braco, kao što već rekoh, tih dana ništa fukao nije, samo je plaćao. Bilo je to loše, staro vrijeme.

Nego, vratimo se na moj teritorij, tamo ispred Turista, na pločnik okovan ledom, gdje smo me ostavili kako pušem u promrzle prste i zurim kroz izlog. Danas je na tom mje­stu trgovina jedne poznate sportske marke, s besprijekor­no čistim izlogom u svako doba dana i noći. Izlog Turista, međutim, nije imao takav tretman. Veći dio godine stakla su bila presvučena smeđom, masnom, neprozirnom gla­zurom, ali sam ja te večeri svejedno za jednim stolom u kutu nazreo kričavu, ljubičastu bundu. A gdje se nalazio taj ogledni primjerak psihodelije, ni Majk nije mogao bi­ti daleko.

Milan Radić, zvani Majk, momak je koji bi ne trepnuvši poslao Snjeguljicu na štajgu. Izgledao je kao da je pobjegao s omota albuma nekog rock benda, što je tada bila velika stvar, naročito u zoni iza željezne zavjese. Zvonasta bunda opšivena bijelim krznom, izvezene zvoncare i čizme viso­kih potpetica s metar debelim đonovima osiguravale su Majku golem autoritet među škvadrom iz Turista i disko­teke Big Ben i gore sa Strossmayerova šetališta.

Osječanin Josip Juraj Strossmayer studirao je u Pešti i bečkom Augustineumu, u đakovačkom sjemeništu predavao je vjeronauk, fiziku i matematiku, kralj Ferdinand imenovao ga je dvorskim kapelanom i ravnateljem Augustineuma, Franjo Josip I. imenovao ga je biskupom đako­vačkim, u Đakovu je izgradio sjemenište, samostan, prepa­randiju i katedralu, osnovao je Jugoslavensku akademiju, i tako dalje, i tako dalje, a sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća po komadu gornjogradskog asfalta nazvanog njego­vim imenom gazila je, pljuvala, povraćala, plakala, pišala te krvarila horda mladih devijanata i delinkvenata.

No, kad je u pitanju Majkov autoritet, tu nije bilo sve u krpicama, imao je on i dobru priču. Znao je satima pričati o magičnom autobusu, Indiji, Afganistanu, ili o Londonu i Amsterdamu, gdje je ljeti zarađivao svirajući gitaru na ulici, a klinke su ga slušale i gledale kao da im se upravo obraća sam Gospodin Jimi. Od te točke do kreveta bio je samo je­dan korak, i Majk ga je najčešće s lakoćom prelazio.

Ali Majk uopće nije bio Gospodin Jimi. Majk je bio najo­bičniji žicar iz mog kvarta. Stanovao je u Vanikinoj ulici, i vrlo često ste mogli čitati o njemu u novinama. “Nepo­znati provalnik provalio je u kiosk Vjesnika kod Velesaj­ma…” I slične stvari. Majk se zapravo bavio preprodajom cigareta, žestokih pića, traperica i drugih stvari sumnjiva porijekla. Tu je bio pravi umjetnik. Da, imao je on i ne­ku gitaru, ali tri-četiri rifa koja je znao jezivo su zvučala u njegovoj izvedbi tamo na klupama u parku, a najdalje dokle je otišao na zapad bio je Trst, gdje je i pokrao sve te krpice koje je nosio… A ja sam sve to znao. I baš zato me je Majk, kad sam počeo zalaziti u Turist, Big Ben i gore na Štros, jednom povukao u stranu i rekao: “Slušaj, Kalda, zineš li išta, pičku ću ti razbit”.

Nije mi, naravno, bilo ni na kraj pameti da rušim Majkov autoritet. Živo me je boljelo što on sve izmišlja i priča, ali uopće nije bio loš osjećaj imati ga u šaci. I njemu je to bilo jasno, pa se prema meni ponašao kao prema starom prijatelju, što je i meni osiguravalo izvjestan autoritet tamo u tom društvu. Ako nisi slavan, budi dobar sa slavnima.

Kako god bilo, nas dvojica funkcionirali smo čisto pristoj­no. Ja sam za Majka povremeno utapao neke stvari, uz uo­bičajenu proviziju: sve što uzmeš iznad cijene, tvoje je. A Majk je meni otkrivao haj lajf: danske porno-magazine, francuske cigarete bez filtera, longplejke Jimija Hendrixa, Janice Joplin, Jeffersona i Gratefulovaca, Optalidon table­te, albanski konjak, poljsku votku i razne druge zanimlji­ve stvari.

Optalidon tablete, bila je to omladinska drogica, onako za nabrzaka, da vam omekša subotnje večeri. Zagreb je tada bio gotovo nevin po pitanju droga. Ni traga ovoj današnjoj raskoši, kad u svakom pristojnijem kafiću možeš nabaviti sve, od igle do heroina. Šit i travu tada ste mogli dobiti ako ste:

a) uopće znali da takvo što postoji
b) imali puno love
c) znali pravu adresu.

A ako ste usto bili i faca kojoj su se klanjali u Matchballu i na sličnim mjestima, mogli ste nabaviti i nešto jače.

Ali ako ste bili netko poput mene, to jest ako niste znali pravu adresu, ako vam se nisu klanjali na deluks mjestima, ako religija nije bila drogica po vašem ukusu, a niste se drogirali ni Lenjinom i Marxom, a svejedno ste se htjeli puknuti nečim zanimljivijim od cuge, tu su bile razne tabletice. Optalidoni, jer su bili jeftini i jer ih se bez recepta moglo dobiti u svakoj apoteci, bili su vrlo, vrlo popularni, a Majk ih je preporučivao u kombinaciji s votkom.

Staljinova ludara, tako je zvao taj koktel.

Rado sam gutao Staljinovu ludaru. Smanjivala je nape­tost. Činila je boravak u školi vrijednim. Život s očuhom mekšim. Usporavala je pokrete, a istodobno ubrzavala vri­jeme. Jednom se samo tako trgneš iz tog usporenog hoda, streseš glavom i skužiš da su prošla tri mjeseca otkako si se posljednji put tako trgnuo. Pogledaš oko sebe i vidiš da si i dalje u istom kvartu, u istom gradu, u istom vremenu, očuh i dalje priča o tvojoj budućnosti, a majka je napeta i ti­ha. Kao da očekuje neku katastrofu. Zašto kao? Ona stalno očekuje neku katastrofu, neki gadan udarac sudbine koji će je zgromiti. I poželiš je zagrliti i upitati što je muči, ne sjećaš se više kad ste zadnji put razgovarali vas dvoje, ali onda pomisliš: Jebe mi se, zašto bih ja brinuo o tome, ima žena svoj život, svoga muža, sama ga je odabrala, neka joj on bude oslonac i te stvari.

I onda se pukneš novom dozom Staljinove ludare.

I te večeri u Turistu bio sam puknut. Majk je bio tamo s dvije cure sa Štrosa. Znao sam ih iz viđenja, bile su starije od mene i gore me uopće nisu primjećivale. U njihovim očima bio sam obična mrlja. Moja standardna uloga.

Senka, Goga, predstavio ih je Majk.

Kimnuo sam.

Senku ću ja zabavljati, rekao je Majk. A ti ćeš se pobri­nuti da Goga ne bude tužna i sama, u redu?

Nije bilo u redu. Što se mene ticalo, Goga je mogla um­rijeti od tuge i usamljenosti. Ja nisam neki duhovit čovjek, uopće nisam tip zabavljača. Zašto bih i bio, neka sa svatko brine za vlastito raspoloženje.

I tako, Majk je tu vodio glavnu riječ, a ja sam sjedio pri­kovan za onaj stolac, totalka raznesen. Optalidoni su mi pretvorili mozak u buktinju. Kad bi mi se netko obratio, tresao sam glavom gore-dolje u znak da sam živ i da čujem i razumijem što mi se govori. Ali čuo sam samo neko dale­ko mukanje, a razumio ništa nisam. Oči su mi bile vrele. Mogao sam vidjeti KROZ. Rendgen, oči su mi bile rend­genski aparati. Vidio sam Gogin krhki torzo s reljefom re­bara i parom mršavih sisica. Vidio sam Majkovo lopovsko srce kako lupa iza nekih rešetaka. Vidio sam u Senkinom trbuhu tri jarkožute svjetiljke koje palucaju jezicima i leptirice koje oblijeću oko njih. I sve takve stvari.

Došao sam k sebi kasnije te večeri u Majkovom stanu. Goga i Senka nisu pokazivale da ih je moje stanje nešto im­presioniralo. Očito nisam bio prvi obandačeni klinac kojeg su vidjele. Inače, nije ostalo mnogo detalja s tog tuluma. Osim da su se svu noć u sobi dimili pačuli štapići i da se svu noć okretala jedna te ista ploča. Pearl. Janice Joplin je već bila mrtva, i mi smo zapravo slušali glas duha, ali to nikome nije smetalo, niti je itko razmišljao o tome. Dobro smo se osjećali. Kao što se i ja sad dobro osjećam sjećajući se Majka, iako je i on već dugo među duhovima.