Oči | Edo Popović

35.

Dakle, otac. Svatko ti može provaliti u život nakon toliko godina i reći da je tvoj otac. Svaki bolesni, umorni, razoča­rani starac. I ti bi ga sad trebao priviti na grudi i zavapiti: Elli, elli…

Nama šanse!

Sažaljenje i suosjećanje, ima li išta ljigavije? Muka mi je od toga, to me baca u duboku depresiju. Uostalom, kakav je sad ovo štos? Ne događa li se to samo u lošoj literaturi? Da otac, siromašni varilac iz Gdanjska, iz nekog bezveznog razloga bos otpješači sve do Kilimandžara, gdje nabasa na davno izgubljenog sina koji je u međuvremenu postao na­jugledniji afrički vrač. Ili da sin, doktorant lingvistike iz Pariza u Teksasu, u potrazi za ocem završi u Bagdadu, gdje kresne volonterku neke humanitarne organizacije koja mu je, a što bi drugo bila neg’ sestra, za koju pojma nije imao da postoji, što se meni umalo dogodilo onda s Vesnom… I tako dalje, i tako dalje.

Koji će mi klinac sve to? Nemam ja vremena za glupe priče, još manje za nekog bolesnog starca. No ipak, on je tri minute hoda odavde, i što je još gore ovdje je, u mojoj glavi, i sigurno tu ima nekakvih starih niti, čim sam danas potegao na sjever Zagreba, nekakvih repova koji se vuku još od onog trenutka kad je njegov spermij provalio u majčino jajašce, i bože, što mrzim tu tako ljudski zatucanu upornost, tu tupu ambicioznost kakvu pokazuje to kurčevo ništa, ta mizerna ćelija, taj JEDAN među STOTINAMA MILIJUNA koji se probije svim preprekama unatoč i po­stane zametak.

O takvim stvarima dumam dok sjedim u kafiću na Zvi­jezdi i pijem već treći espresso. Unutra je nekoliko lokalnih tipova, nekoliko srednjoškolaca koji markiraju s nastave, i dva tipa u trenirkama. Sto posto ekipa iz plućne. Vizita je prošla i oni su se sad spustili na pivo. Vidite im to na licima, to da imaju sigurna tri obroka dnevno i krevet, da po cijeli dan besposličare čekajući da ih vrate natrag u optjecaj. Takav tretman danas možete dobiti samo u bolnicama.

Gledajući kako šanker pere šalice i tanjuriće i stavlja ih na sušilicu, pokušavam se sjetiti kako je izgledao moj stari. Premda ga ne mogu izbaciti iz glave, ja više ne znam ka­kvo mu je bilo lice, boja očiju, držanje, glas. Zažmirio sam ne bih li iz udaljenih krajeva izvukao neko sjećanje, neku staru sliku. Ništa. Čujem samo nervozno zujanje automata za kavu, i oduševljeni falset jednog klinca koji pripovijeda svoje pubertetske avanture. Puše se kako je mobitelom sni­mio grudi nekoj Barbari, i sad je drži u šaci, i ona mu radi sve što poželi, inače… Gledam ga, njegove nemirne, lažljive oči skaču s lica na lice njegovih kompanjona, provjerava učinak priče, ispituje jesu li ga prozreli. Čujem njihove zadivljene uzvike i komentare. Jebeni junferi. Otišao sam u vece i pišao. Perući ruke promatrao sam se u ogledalu. Moje oči bile su mirne. Mirne kao oči onih majmuna u Japanu kad se zimi kupaju u jezercima vrele vode.

Platio sam i izišao.

Nebo iznad krematorija čisto je. Noćas ga je oprala kiša, i sad je opet spremno prihvatiti dim i pepeo, koje će zatim visinski vjetar raspršiti iznad grada. Stvarno, koliko mr­tvih pada po nama svaki dan, a mi se uopće ne obaziremo na to? Laganim planinarskim koracima savladavao sam uzbrdicu, provlačeći se između automobila parkiranih na pločniku. Na jednom mjestu propustio sam kolonu medi­cinskih sestara koje su čavrljajući i smijući se išle prema klinici za infektivne bolesti. Jebene sestre iz infektivne.

Tamo smo jedanput odveli Davida, imao je neko trova­nje i trebao je primiti infuziju, i kad je medicinska sestra pošla iglom prema njegovoj veni, on ju je uplašen počeo moliti:

Nemojte, teta, molim vas, nemojte me pikati! i kunem se, da me Tamara nije onako pogledala, ja bih joj bio oteo onu špricu i zabio joj iglu drito u urokljivo oko.

Što je ono bilo?, upitala je kasnije Tamara. Na trenutak mi se učinilo da ćeš je udariti.

Nisam joj odgovorio. A što sam joj mogao reći? Da noću viđam utvare iznad Davidova krevetića. Pričati joj o starim strahovima, onima koji se prostiru do kraja vremena. O to­me kako noću, kad se probudim u znoju, drhteći od jeze, vidim vatru kako pleše po zidovima naše sobe, i osjećam miris dima. Tamara bi poludjela da sam joj to rekao. U svakom slučaju, shvatio sam tada da trebam otići.

Došli ste, kaže sestra Andrea.

Gdje je on?

Nervozni ste, a?

Zašto bih bio nervozan?

Vaš otac…

Stop, sestro, prekinuo sam je. Uopće nije sigurno da je taj tip moj otac, kao prvo.

Pogledala me je blago i sućutno.

Pažnju mi je privuklo prezime, kaže. To baš i nije često prezime… Kalda. Rekla sam mu za vas, to jest da smo ne­davno imali pacijenta istog prezimena…

Kalda ima naokolo koliko god hoćete, rekao sam.

Naravno da nema, kaže ona.

Ima, ima. Danas sam na Googleu pronašao jednog Iva­na Kaldu.

Odmahnula je glavom:

I onda sam mu predložila da vas nazovem i kažem vam da je ovdje. Nije imao ništa protiv. I ja sam vas nazvala.

Drago Kalda ležao je u sobi broj šest. U legendarnoj še­stici, u kojoj je bilo šest kreveta. Soba je bila strah i tre­pet odjela. U njoj su ležali najstariji bolesnici, i mnogo se umiralo u njoj. Ne znam kako su umirali ti ljudi, jesu li u posljednjim trenucima kleli, preklinjali, molili se ne­kom bogu, ili su odlazili mirno i sa stilom. Nešto kao u pjesmi Street 66 moćnog pjesnika LKJ-a. Zašto mi sad na pamet pada ta pjesma? Zbog dvije šestice, ili zbog poda te sobe koji se na svjetlosti zalazećeg sunca presijavao kao žar drvenog ugljena? S maskama za disanje na licu starci knjavaju. Predvečernju tišinu remeti srkanje aparata za kisik. I kad je srkanje doseglo vrhunac, začulo se lupanje na vratima:

Bam, bam, bam!

Starci se trgnu i širom otvore oči.

Tko je tamo?, upita jedan.

Pogrebnik ovdje, ajde, otvaraj.

Koga trebate?

Je li to soba šest?

Starac, skinuvši masku s lica i udahnuvši kroz nos, odgovorio je:

Da, ovo je soba šest, uđite, i odvedite me.

Ali, Drago Kalda uopće nije izgledao kao da su mu dani odbrojani. Ne znam kako je izgledao iznutra, no fasada mu je bila u redu. Lice mu je bilo kao da se upravo vratio s nekog glečera, oči neznatno zamućene antibioticima, te jebene laserski prodorne oči koje su me sad mirno proma­trale.

Nema sumnje, to je bio moj stari. Gledao me je bez ne­kih posebnih osjećaja, rekao bih, kao bilo koga tko bi se zaustavio pokraj njegova kreveta i prekinuo ga u čitanju novina. Ja sam mu uzvraćao pogled. Ne jebeš ti mene, ali ne jebem ni ja tebe, mislio sam si. Gledajući ga tako, osje­tio sam olakšanje. Postalo mi je jasno da s tim čovjekom nemam ništa. Mogao sam se bez problema okrenuti i otići, i više nikada ne pomisliti na njega. I upravo sam se spre­mao to učiniti, kad je on ustao, stavio mi ruku na rame i oblizao usne.

Kako si, sine?

Osjetio sam žalac. Tako mi se nije obraćala ni majka. Bila je to gadna provokacija, uvreda gora od onog hračka u lice. No nisam dopustio da to primijeti, niti sam išta rekao. Bio sam pravi Kaldin sin.

Maknuo je ruku s mojeg ramena i pokazao uokolo, kao da se ispričava što se susrećemo na ovakvom mjestu.

Nisam se nadao da ćemo se ponovno vidjeti, rekao je.

Šta ćeš, rekao sam, život je pun iznenađenja.

Pa smo zašutjeli. No nije to bila neka nelagodna šutnja, omotana strujom nabijenom žicom. Zapravo, bila je to vrlo kvalitetna, opuštena šutnja, kakvu nisam očekivao da ćemo proizvesti nas dvojica. I onda je stari rekao:

Šta veliš da popričamo vani, u parku, ako imaš vreme­na?

Nema problema, rekao sam.

I stvarno tu nije bilo problema. Nismo toliko razgovarali, koliko smo trampili škrte informacije o tome što je tko ra­dio proteklih godina kako se nismo vidjeli.

Četrdeset godina, uzdahnuo je vrlo plitko, što je razum­ljivo s obzirom na dijagnozu.

A ona je glasila: sebični, samoživi gad popušio je kronič­no opstruktivnu bolest pluća zbog koje se nije smio udaljiti ni metar od aparata s kisikom. I sad mi tu hripa krhotine života provedenog u kockarnicama, barovima, policijskim stanicama, zatvorima i hotelima sa zajedničkim veceom i kupaonicom na katu. Živio je, veli, u hotelskim sobama ka­kve ne mogu zamisliti, manjim od kupea spavaćih kola, ali i u apartmanima hotela s pet zvjezdica. Kupovao je odijela od tisuću dolara, i onda ih ostavljao u zalagaonicama kako bi mogao preživjeti sljedećih nekoliko dana. I slične stva­ri. Nakon nekog vremena počeo mi je ići na živce. Mislim si, kog zapravo boli kurac za njegove pričice. A kad je već tako, mogao je baš i izvući neku kamatu iz svoga propalog života, napisati roman o tome, pjevati kao Tom Waits i slično, i sad bi se zajebavao u nekoj vili na Azurnoj obali, a ne bi sjedio tu u bolničkom parku, u ispranom šlafroku i maltretirao ljude.

Otišao sam, kaže, jer sam bio mlad, željan svijeta, ži­vota.

Nije važno, kažem, nikome se ne trebaš ispričavati.

Ne ispričavam se, samo kažem.

A onda se u jesen devedesetprve u Parizu razbolio. Tuberkuloza. Nije imao novca za liječenje, pa se vratio u Zagreb.

Bio sam švorc, kaže, jedva sam imao za voznu kartu.

Primili su ga tu dolje u Zaraznoj. Bio je tamo odjel koji je funkcionirao i kao sklonište za beskućnike. I tu je upoznao ženu koja… Iskreno, nije mi se slušala ta ljubavna balada. Vidio sam da se tip lagano odmrzao, i da sad slijedi pravi vatromet riječi. To uopće nije sličilo na starog kakvog pamtim. Bit će da ovo ipak nije on, da je ovdje posrijedi za­buna, obična zamjena identiteta, što uopće nije isključeno, ili su ga načele godine, postaje senilan pa zaboravlja čak i to kakav je nekad bio. A bio je pizdun koji nije mnogo pričao, ako ste slučajno zaboravili. I već sam bio napola ustao s klupe da odem, kad je on upitao:

A Marija, kako je ona?

Uspravio sam se, stao ispred njega i pružio mu ruku.

Ne znam, rekao sam. Mislim da je mrtva.

I on se uspravio i rukovao se sa mnom. Gledao me je u oči. Oči su mu bile prazne. Zaustio je da kaže nešto, a onda se predomislio.

Vidimo se, rekao sam.