Oči | Edo Popović

15.

Inače će pred nama Daničić zatvoriti vrata Starlighta i nekih drugih redakcija. Može on to, nema problema, ta škvadra drži se skupa, s njima nema šale. Dakle, pustio je priču da mi je on, bez obzira na to što zna da sam odav­no prolupao, i što, među nama rečeno, već dulje vrijeme posjećujem psihijatra, on mi je svejedno ponudio odličan posao, zbog dobrih starih vremena i sve to. I sad, vidite, sad ja stupam na scenu. I to kako. Ne samo da uopće nisam pokazao ni mrvicu zahvalnosti zbog ponuđenog posla, ma kakvi, ni govora, ja sam ga bahato odbio i predložio mu neku nebulozu, nešto totalno bez veze, živi užas, a kad je on to, sasvim razumljivo, odbio, ja sam onda učinio što mislite što? Ja sam pobjesnio. Počeo sam urlati, vrijeđati ga, prijetiti mu, a kao vrhunac nekidan sam u Bogovićevoj, pred svima i bez pardona, izvrijeđao gospođicu Korinu, ni krivu ni dužnu.

Naravno, tebi je jasno da je sve to laž. To jest, fali tu kon­tekst. Zašto sam mu rekao ono što sam mu rekao, plus što uopće nisam pobjesnio, niti sam mu prijetio, a nisam ni vrijeđao onu njegovu flundricu. Ovako, bez konteksta, priča stvarno izgleda loše i mene su počeli izbjegavati.

Normalno.

Nema ih baš puno koji žele imati posla s luđacima, ne? Luđaci su vrlo visoko na ljestvici zazora, odmah iza siroti­nje, seropozitivnih i oboljelih od raka. Dođem tako u neku redakciju, a portir i tajnica zapilje se u mene. A samo sam rekao dobar dan, i upitao za nekoga. I oni već šoraju u gaće. Naravno da su čuli. SVI su ČULI da sam u međuvremenu postao opasan po život, da sam pištoljem prijetio Daničiću, njegovoj paraplegičnoj babi, siročadi i zlostavljanoj djeci i ženama, da ću ih sve pobiti k’o mačiće. Tajnica se zgrčila od straha, drži se za sisu i ajme, ajme, pa mi zato portir kaže: Gospodine, smirite se, budite razumni i otiđite, ili ću zvati policiju.

A i on to blijed, gutajući slinu.

I sad ti ostani hladan.

Zapravo, ispočetka to i možeš, jebe ti se za utronjane tajnice, portire i sličnu kumpaniju. Ali onda se na tebe počnu obarati ozbiljnije stvari.

Na primjer ovo. Zora, gospođica s kojom sam po prija­teljskoj cijeni od sedamsto kuna za noć već nekoliko godi­na dvije noći mjesečno bio sretan i svoj bližnji, ona mi je odjednom uskratila sreću i bliskost.

Evo kako se to dogodilo. Nisam imao običaj spavati kod Zore, jer nisam očajnik i jer bi to bilo pretenciozno. A opet, nisam se noću ni iskradao od nje, kao neki lopov. Jutro smo dočekivali omamljeni od pića i fukanja, kao za­ljubljenici koji su se netom upoznali, pili smo kavu, pušili, gledali radnike kako odlaze prema tramvajskoj stanici na Aveniji Dubrovnik, i tek onda bih ja odlazio. Tako i sad. Pili smo kavu, a ja sam razmišljao o tome kako je Zo­ra mnogo jeftinija od doktora Galina, ali svejedno postiže bolje rezultate. Eto što ti ponekad znači diploma, mislio sam otpuhujući dimove prema prozoru, zureći u novozagrebački pejzaž.

Uvijek iste vertikale i horizontale, pravokutnici i kva­drati koji su u projektima možda i sličili na neko mjesto za život. A između njih gole grane drveća živčano strše svaka na svoju stranu. Borovi, ako su ono borovi, neka crnogorica u svakom slučaju, unose u to malo nade, plus komadić pamučnosivog neba. Ona limenka tamo, izgrađe­na šezdesetih kao privremeno sklonište za radnike, ona je s vremenom postala njihova grobnica, pravi mauzolej. San je glasio: kad radnici zarade neku paru, izgradit će si kuće u boljim dijelovima grada, a demontirane će limenke drito na historijski otpad. Onda se san rasprsnuo, počele su se graditi solidnije zgrade, a u limenkama, velim, trunu isti oni radnici, stariji, bolesniji, siromašniji.

A onda je Zora potegla to pitanje.

Mislim da više ne bi trebao dolaziti, rekla je.

Nesreće uvijek dolaze naglo, naravno, samo paranoici i danju i noću dumaju o nesrećama, ali ja nisam imao to na umu kad sam čuo Zoru kako veli da više ne dolazim. Pomi­slio sam da je u pitanju honorar, zakon ponude i potražnje i te stvari, pa sam joj, odvajajući oči od prozora, rekao neka odredi novu cijenu. Pogledala me je.

Uopće nije to u pitanju, rekla je.

Nego što je onda u pitanju?

Ništa. Gotovo je.

Je, ispao sam malo iz kože, i vidjelo se to. Ne događa se baš često da se raskopčam i iskočim, ali ne možeš stalno ploviti u kursu. Na kraju uvijek dođe neko sranje, nešto te opali s boka, i ti iskočiš iz kože.

Zašto se uzrujavaš?, upitala je Zora.

A ja sam počeo lupetati.

Tko se uzrujava?

I: Zašto je gotovo?

Pa onda: Šta ti se gadim?

I još: Imaš nekoga drugog?

I sve takve stvari.

I Zora je prasnula u smijeh. A kad se ona smije, onda tu zbilja imate što vidjeti. Iz očiju joj frcaju ne suze, već iskre, kao da su joj u oči zabodene prskalice.

Daj se saberi, Kalda, rekla je otirući iskre koje su joj pale na obraze, kakvo gađenje? Mi ne gutamo takva sranja. Nas pokreće nešto drugo, mi smo normalni ljudi.

Nas dvoje bili smo skupa određeno vrijeme i za određenu svotu, i baš zato je ta stvar mogla trajati vječno. Dosad nije bilo nikakvih problema, nikakvih trauma, scena niti ičega sličnog, pa zato nije, niti je moglo imati smisla to što je Zora sad raskidala ugovor.

Ispalo je, međutim, da Daničić tu ima svoje prste. Da su Zorin makro i Daničić dugogodišnji poznanici, još iz doba kad je Daničić bio vozač Ranka Burića. Burić je, kako ste već čuli, volio djevojčice i bijeli prah, a sve se to moglo pronaći na jednom mjestu, kod Gospodina Makroa, diskrecija zajamčena.

Kad smo već kod toga, nevjerojatno je da godinama nitko nije skužio da Burić nije brižni otac koji izvodi svo­ju kćerkicu na ručkove u restorane u okolici grada. I da kćerkica nije jedinica, već da ih ima barem deset komada, različitih veličina, boja kose, i što je najvažnije – različitih specijalnosti. I trajalo je to sve dok na scenu nije stupio Daničić koji je odlučio prvi broj Starlighta ukrasiti pričom o svojem dobročinitelju Buriću.

Priča je bila bomba. Bila je to prva pedofilska afera u vi­sokom društvu. Na naslovnoj stranici Burić u akciji – na većoj fotki Burić izvaljen na nekoj sofi, a na trbuhu mu sjedi djevojčica u halterima, a na manjoj njegov crveni cugerski nos i tuljac od novčanice zaboden u hrpicu bijelog praha. Četiri stranice magazina, otisnutog na besprijekor­nom papiru, bile su krcate saftnim, optužujućim fotogra­fijama, iz arhive Starlighta, kako je stajalo u potpisu. Taj broj je otišao u stopedeset tisuća primjeraka, a detonacija je odbacila ministra Burića skroz do Rusije. Glasnogo­vornik vlade je, doduše, izjavio da je sve to jedna obična komunistička urota s ciljem destabilizacije neovisne Hr­vatske i rušenja demokratske vlasti, ali je svejedno Burić frknuo u Moskvu na mjesto kulturnog atašea. Nije dugo trajao u Rusiji. Diplomatski imunitet ne štiti od oštrice noža. Njegovo tijelo pronađeno je te zime pokraj tramvaj­skog okretišta u predgrađu, gdje se u noćnim sjenama, pod hladnim, blijedim mjesecom, skrivaju trinaestogodišnje prostitutke i ubojice.

I sad, tko zna kako je do Daničića doplivalo da ja vizitam Zoru, nije ni važno, važno da je Gospodin Makro rekao Zori da me otkanta, inače…

Ma ko ga jebe, rekao sam. Šta ti može, nisi njegovo vlasništvo.

Zora me je motrila i mjerila kao da me prvi put vidi.

Ostavi sve to, rekao sam, ima toliko stvari koje možeš raditi.

Na primjer?, upitala je.

Pa, šta ja znam, rekao sam.

Ništa mi nije padalo na pamet.

Za početak možeš biti kod mene, rekao sam.

Zora se počela smijuljiti.

Zašto se smijuljiš?

Zar se smijuljim?

Smijuljiš se.

Čuješ li ti sebe?

Evo, čujem se, povisio sam ton. Pa šta?

Njene su me oči i dalje motrile i mjerile.

Ne misliš me valjda ženiti, rekla je sumnjičavo.

Nikakva ženidba nije mi bila na pameti. Zapravo mi se živo fućkalo za Zoru. Zagreb je pun mjesta gdje za sitnu kintu možete biti malčice svoji i bližnji. Ovo naprosto nije moj dan. Ponekad se dogodi da lanete neku bezvezariju, i onda stvar krene nizbrdo, i samo upadate iz greške u greš­ku, i na kraju se živi ubijete dok ne uhvatite onu pravu nit. Tako sam se i ja na kraju obraćao Zori tonom nekog napuštenog rogonje. A ona je to protumačila kao ženidbenu ponudu. To je već bilo previše. Ovo je drugi put da mi neka kurva to govori. Izgleda da sam osuđen da vječno upadam u situaciju u kojoj će mi neka kurva reći: Šta je, ne misliš me valjda ženiti.

I ja više nisam izustio ni riječi.

Pokupio sam se iz tog kurvinskog stana. Vozio sam se kući bez nekih posebnih osjećaja. Tu se više nije imalo što osjećati.