Oči | Edo Popović

5.

Opet se vraćam ocu, jer tu stvar s njim moram istjerati na čistac kako bih prešao na važnije teme. Osim toga, moram se paziti emocionalnih stresova, pošto je jedan takav, čini se, bio proizveo onu jednomjesečnu vremensku rupu, a najsigurniji način da izbjegnem emocije jest da dumam o ocu. Dobro.

Očev odlazak nije ništa promijenio u lokalnom smislu. Lako moguće da je to negdje drugdje izazvalo ozbiljne po­remećaje, da su oni uragani, velike poplave, potresi i vojni udari u svijetu bili povezani s njegovim odlaskom, leptir je zamahnuo krilima i te stvari, ali je u Dubravi, velim, sve ostalo na svome mjestu. Ulice paralelne s Glavnom ulicom ostale su neasfaltirane, kvart je i dalje nedjeljom mirisao na pileću juhu i pečenu piletinu. I danas često, nedjeljama, osjetim taj miris, a pred očima mi iskrsnu sli­ke toplih popodneva – muškarci u bijelim potkošuljama sjede u vrtovima, slušaju Želje i pozdrave i prijenose no­gometnih utakmica, a uvečer oblače perlon košulje, i dok zvona Crkve sv. Mihovila pozivaju na večernju misu, oni odlaze u Tri hrasta ili u Bosnu, na pivo, partiju karata i bi­lijara. Te slike ulijevale su sigurnost, značile su da je kod nas sve u redu, da se nesreće događaju drugima, daleko od nas. Miris piletine, glasovi sportskih komentatora i perlon košulje bili su pouzdan štit od svih katastrofa.

Ne mogu reći da mi je otac nedostajao. To jest, kako mi je moglo nedostajati nešto što, zapravo, nisam ni imao? Možda sam se ispočetka i nadao da ću njegovo lice ugleda­ti na ulici među tisućama drugih, a i danas, iako se tamo kockari već odavno ne okupljaju, uhvatim sebe kako ga tražim među licima ispred Kazališne kavane, ali, kažem, to je više zbog potvrde umijeća gledanja nego zbog stvarne želje da ga vidim. U svakom slučaju nisam mnogo razmiš­ljao o njemu. Imao sam i drugih problema.

Sise, na primjer.

Cure iz razreda već su se okitile tim stvarima, napinjalo je to njihove bluzice i majice, a muški razgovori sve češće su započinjali time tko je pipao čije sise i kakve su tvrdoće i veličine koje. Istina, te žlijezde još nisam povezivao s nekim određenim užitkom, ali su me one silno uznemiravale. Svakako sam ih želio malo pipati. Ali, postojao je tu jedan problem: da dođeš do sisa, moraš pripremiti teren za to. Prići curi, započeti razgovor, pozvati je u kino ili na sladoled; mislim, ne možeš je odmah zgrabiti za sise, ne. A ja sam u tim stvarima bio loš. Bio sam nula po pitanju konverzacije. U našoj kući nije se baš radilo na umijeću razgovora i retoričkim finesama, to sam već rekao. Nisam, dakle, pojma imao kako započeti razgovor s nekom curom a do to dovede do njezinih sisa. Morao sam upitati nekoga kako idu te stvari, ali koga? Majku? Moja je lista po tom pitanju bila prazna.

Konačno sam se obratio Zdeni, frajeru iz susjedstva. Zdena je bio mehaničar, stalno je u garaži prčkao po motorima, sklapao ih, rasklapao, glancao i isprobavao u luđačkim vožnjama po kvartu. Mogli ste ga jasno čuti ka­ko turira i šalta gore, skrećući iz Glavne ulice u Štefanovečku, i kako onda motor urličući ubrzava. Dopuštao mi je da se motam po garaži, a ja sam mu zauzvrat pomagao, dodavao mu alat i šarafe, ili sam mu išao po pivo i cigare­te, i takve stvari. On mi se činio pravom osobom. Nije svi­soka gledao na mene, kao većina starijih frajera iz kvarta, i što je još važnije – djevojke su bile stalni gosti njegove garaže. Često sam gledao Zdenu kako briše ruke onom ku­djeljom, pa ih onda pere na pumpi u dvorištu i zatim se s djevojkom zatvara u garažu. Gledajući ih tako, ta mi se stvar činila vrlo jednostavnom. Kao kad na telki gledate tenis i mislite si kako biste i sami bez problema mogli iz­vesti jedan takav potez.

Zapravo je Zdena otvorio temu cura. Jednog dana, složivši fergazer, pripalio je cigaretu i ponudio meni jednu.

Ovo ti je prva, a?, upitao je gledajući kako držim ciga­retu.

Da.

Uvlači pomalo, da ne šokiraš pluća.

Povukao sam prvi dim, lagano, i neka se peckajuća slast javila u mojim prsima, nisam zakašljao, samo su mi oči zasuzile, i isprve sam skužio da je to prava stvar. Pušili smo tako u tišini, mene je obuzimala ona čarobna vrtoglavica, a onda je Zdena upitao:

Je li, imaš li kakvu curu?

Oborio sam pogled i zurio neko vrijeme u komad krpe natopljen uljem.

Ne znam ti ja to, promrsio sam konačno s nelagodom.

Kaj ne znaš?

Pa to, s curama.

Kaj se tu ima znat?

Pa ono, kako im se mora prići, što im se mora reći, i to.

Zdena me je primio za bradu i podigao mi glavu tako da sam ga morao pogledati u oči.

To se ne uči, rekao je. Nemreš to naučit, onak kak na­učiš rastavljat motor, il neku lekciju iz geografije, kužiš?

Ništa nisam kužio.

Pa kako se onda to radi?, upitao sam potišteno.

Niš lakše, rekao je, to odmah znaš. Pogledaš neku curu u oči i odmah znaš ima li tu sreće il nema.

Lako je tebi govoriti, mislio sam.

A kako im se to vidi u očima?, upitao sam.

Fino, rekao je Zdena. Ak dobro gledaš, vidit ćeš da im se oči smiju, a i faca im bude onak malo blesava.

Hm, rekao sam sumnjičavo.

Probaj, nemaš kaj izgubit, rekao je Zdena. I budi uporan. Ak ne prođe kod jedne, oće kod neke druge. Samo se nemoj sramit i to. Znaš ono, ništa ti neće samo skočit u ruku, pa ni vlastiti pimpek… Al, ajmo radit, dodaj mi desetku.

Isprobao sam Zdenin recept. Nekoliko puta, da se ne kaže da nisam bio uporan. Svaki sljedeći pokušaj bio je gori od prethodnog. Tu nešto nije bilo u redu. Izgleda da su cure na mom licu vidjele ono što je Zdena rekao da mogu oče­kivati na njihovim licima.

Kaj se ceriš ko idiot?, rekla mi je jedna kad sam joj po­slije škole prepriječio put i zagledao joj se u oči.

Ni s ostalima nije bilo ništa bolje. A ako bi im u očima slučajno nešto i bljesnulo, bila je to zloba:

Kaje, Kalda, kaj ti nije jasno?

Ili: Kaj zevaš, mutavi?

Mutavi, tako su me zvali. Razgovor mi nije bio jača strana, to sam već rekao. U društvu sam uglavnom šutio i snimao što drugi pričaju. Mislim, zašto bi bez veze pričao, ako nemaš što reći.

Pa sam odustao od sisa.

Bio je to problem s kojim se tada nisam mogao nositi. Vratio sam se na sigurniji teren, stripovima i knjigama. To me nije zbunjivalo. Tamo je sve bilo na svom mjestu, a kad bi se stvari zakomplicirale, uvijek bi se našao netko tko će riješiti problem. Ray Carson, na primjer. “Uspravljen u se­dlu na divnom bijelcu usamljeni jahač gledao je zapaljenu preriju. On je poznavao sve neobične i plahe ćudi divljine. Bio je to najbolji među prerijskim izvidnicima…” Čita­jući, činilo mi se da stvari imaju nekog smisla. Ne samo one o kojima sam čitao, već i ostale stvari. Susjedov pas koji bjesni na poštara. Susjeda koja bjesni na psa. Gliste u našem vrtu kojima se hrane ptice, i mačke koje se hrane pticama. I Talijani koji, pročitao sam u nekoj knjizi, jedu te mačke. I tipovi koji su sjedili na terasi gostionice Bosna, i jedan je, kad sam jednom prolazio onuda, upitao: Je li ono Kaldin mali?, a drugi je povikao: Ej, mali, jel ti se ćaća vratio?, a ja sam odmakao niz ulicu, pa sam se okrenuo, uzeo kamen i bacio ga prema njima svom snagom, a oni su poskakali psujući, i kamen je zviznuo u stol, a ja sam stajao tamo i gledao ih, a jedan se nasmijao i rekao: Je, to je Kaldin mali.

Ali, Ray Carson je rješavao svačije probleme, samo ne moje. I dalje sam bio prepušten samome sebi. Gledao sam svoja posla i usavršavao vještinu gledanja. Nastojao sam opaziti ljude koji su mi dolazili u susret prije nego što oni opaze mene. Bilo je važno vidjeti prvi, pročitati tuđe lice. Tako si na vrijeme mogao postaviti neku taktiku, predvi­djeti poteze, sigurnije hodati kroz život. Umijeće gledanja tada sam koristio uglavnom kao obranu od drugih. Od onih tipova na terasi Bosne. Ili od Surle, glavnog štemera u Dubravi, koji je poput gorile hodao ulicom, a svaki po­gled u oči tumačio kao izazov i odmah napadao, i bilo je mudro pokraj njega proći smjerno, očiju uprtih ustranu. U redu, Surla nije dirao klince, ali opet, valjalo je trenirati, pripremati se za budućnost. Bilo je ispred kina Bratstvo i mnogo Cigoša i ostalih žicara koje se isplatilo ugledati prvi i zaobići ih, inače ste se mogli oprostiti s novcem i filmom Sinovi Katie Elder, na primjer. Nisam bio neki trtaroš, ali također nisam bio ni lud za gužvama, nastojao sam ih izbjeći kad god sam to mogao. Bio sam rođeni promatrač, odlično sam zapažao, a kad imaš tu sposobnost, onda zbilja moraš biti lud da upadneš u gužvu.