Oči | Edo Popović
23.
Danima ne izlazim iz stana. Što bih uopće radio vani? Grijao promrzle kurve u Gajevoj?
“U unutrašnjosti će približavanje ciklone uzrokovati pogoršanje biometeoroloških prilika. Kod meteoropata bi se stoga mogla pojaviti glavobolja i nervoza, a kod reumatičara su mogući bolovi. Poteškoće mogu očekivati i srčani bolesnici te astmatičari.”
U pizdu, ništa o neurotičarima.
A onaj izlet s Tamarom i Davidom baš me je dobro načeo. Nakon toga samo sam razmišljao o prošlosti, propuštenim prilikama i krivim potezima, ili još gore, o novim mogućnostima. A to rastače čovjeka, polako ga pretvara u prah.
Možemo okretati stvar kako god hoćemo, ali mi nismo ništa drugo već stari, izlizani koferi puni sjećanja, koji se raspadnu kad negdje nabasaju jedni na druge. Raspadnemo se samo tako, a sjećanja se prospu, i proganjaju nas poslije satima, danima, mjesecima.
Stvarno, što bih uopće radio vani?
Trošio energiju bez veze?
Sve što potrošiš, moraš nadoknaditi, i što više trošiš, više ti treba, jednostavna omča u kojoj se guši pet milijardi izbezumljenih dvonožaca. Uopće, sve je manje razloga da pokazujem svoju njušku naokolo. Mršavo lice puno bora, oči skrivene u tamnim dupljama, staru kožu koja je prestala proizvoditi melanin, i sve više sijedih u bradi i kosi. Nekidan sam i među stidnim dlačicama otkrio jednu sijedu. Tužan prizor, moram priznati. Sve one djevojke koje sam uzaludno želio, sve moje fatalne, jalove ljubavi, pomislio sam, jesu li njihovi pubesi isto prošarani sijedima?
Tamo u Dubravi, kad je televizija još bila crno-bijela, a takav je bio i život… kad sam bio ludi klinac čiji su se osjećaji znali tako snažno uzburkati zbog one djevojčice iz Kanarinske ulice… da me je samo bilo priključiti na neki mjerač osjećaja, taj bi eksplodirao. A nakon euforije uslijedila bi još gora faza, beskrajno blaženstvo, koje bi me proželo do vrha najmanje dlačice, i danima sam levitirao poput onih svetaca, uvjeren da će taj osjećaj trajati, trajati, trajati…
Najmanja vremenska jedinica bila mi je vječnost.
A onda, jednog dana, ugledam je na ulici s nekim tipom, drže se za ruke. I moji osjećaji dobiju epileptični napadaj. A pritom se na površini ništa ne vidi. Koža je glatka, lice mirno, ruke mirne, ali unutra to sve vrije, pjeni se, ruši, rasprskava i urliče, i moje glasnice mogle bi proizvesti vrisak koji će rascijepiti galaksiju, ali
ali kurac
moraš bit tiho
jer stari spava
ili slaže negdje poker kraljeva
ili pije u Kazališnoj kavani
(gdje god bio – ziher će čuti tvoj vrisak
i to mu se neće svidjeti)
a stara
ona će izvjesiti onu svoju zabrinutu facu
od koje ti se povraća
i zato budi tiho
zatvori sve izlaze i prolaze
da tvoj poraz ne izađe na slobodu
da tvoj bijes umre unutra
od gladi
Zvono na vratima.
Ne, Igore, ne danas. Danas ne želim na tebe trošiti kavu i vrijeme.
Evo što ću.
Skuhat ću kavu, imam je dovoljno, onaj put kupio sam pet velikih limenki instant kave, i zapaliti cigarillos. Pušit ću i čitati. Čitat ću Parceliranje neba.
To je knjiga o letenju unatraške, o sjenama u tami, i takvim stvarima. Ima tamo nešto i o tvojima očima, Igore.
Slušaj ovo: “Zar se u tebe nikad nije zarinuo taj bezizražajni pogled, taj pogled vječnosti, kad se čini da te ptica, umjesto da se usredotoči izravno na tebe, uporno buši svojim zurenjem, kao da si proziran, kao da ti može vidjeti dušu, sjenu iza tebe, kao da komunicira s tvojim doppelgängerom, pripremajući se za mistično sjedinjenje, pripremajući se da odleti u besmrtnost, ili da iskopa oči tvog anđela čuvara i pojede ih?”
To su tvoje oči, Igore. Ti imaš oči ptice. Od tvog pogleda podilaze me žmarci. Mogu slušati tvoja naklapanja, to uopće nije problem, ali dopustiti da mi se zarivaš u dušu…!
Žao mi je, danas nikako ne, drugi put, kad budem čvršći nego što to trenutno jesam. Umjesto toga, rekoh, pušit ću i čitati Parceliranje neba. Danas je dobar dan za tu knjigu.
Dobio sam je od čovjeka koji je procvjetao na Bijeloj cesti. Kažem procvjetao, jer se to dobro uklapa u niz Lipa – Orašac – Bistrica – Potočani. Tako nevini nazivi sela na Bijeloj cesti, planinskoj ruti do Srednje Bosne.
Službena verzija glasila je: Nestao.
A nestao je tako što su ga zaustavile uniforme, odvele ga ustranu, ispalile mu rafal iz kalašnjikova u glavu, i bacile ga u jarak. Standardni postupak nestanuća posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća na Balkanu.
Zvao se Tim Harring.
Bio je fotograf.
Upoznao sam ga u zimu devedeset prve… Stvarno, sjećate li se još te zime?
Jednom sam to upitao doktora Galina. Razgovarali smo o mome poslu, dobri doktor donekle je i kužio zašto ne želim fotografirati Lulu i ostale fufice, ali mu nikako nije bilo jasno zašto toliko želim fotografirati jaglace, degenije i ostale biljke. I onda sam ga upitao sjeća li se te zime.
Zašto me to pitate?, uzvratio je protupitanjem.
Klasičan primjerak psihića, ako još niste shvatili. Ne želi odgovoriti na pitanje. A kad ga malo žešće pritisnete, samo se napravi mutavim.
Pitam vas to jer sam tada odlično živio od vaše gladi, rekao sam.
Nemam pojma o čemu govorite, rekao je.
Eto, što sam vam rekao.
Govorim o gladi za nesrećom, rekao sam.
Nije priznao, naravno. Kao što ni vi to nećete priznati. A kako ste se samo bili navukli. Nije važno je li raskomadano, ranjeno, spaljeno, minirano, pretučeno, slomljeno, silovano, samo neka je dovoljno oštro, i u ful-koloru. I tisuću fotografa trčalo je okolo u potrazi za fotografijama koje će vas drmnuti. Usrećiti vas. Učiniti vaše živote vrjednijima. Samo zato jer je opet netko drugi, a ne vi, silovan, slomljen, pretučen, raskomadan, probušen, srušen. Jer ste osjećali da je granata koja je raskomadala čovjeka s fotografije ustvari promašila vas.
Taj dan nisam bio neke naročite sreće. Nekoliko vojnika poziralo mi je kod spaljene benzinske pumpe u Vinkovcima. Snimio sam i ženu amputirane noge ispred fasade izbušene gelerima, ali sve je to bila limunadica, već viđena limunadica. Pa sam sjeo u auto i počeo se vozikati očajnički tražeći nešto jače, nešto što će vam zbilja spržiti mozak.
Vozio sam polako, spuštenih prozora, osluškujući, kako je bilo moderno voziti tih dana, kad je pred auto iskočio neki tip. Neki ratoborni tip u istočnonjemačkoj zimskoj uniformi bez oznaka. Tip koji, pokazalo se, uopće nije imao osjećaj za vaše želje i potrebe. Sjurio se odnekud na cestu i počeo mahati, pokazujući rukom u smjeru iz kojeg sam došao.
Hej, ti! Natrag!
U drugoj ruci držao je kalašnjikov.
Fotograf, rekao sam pokazujući mu novinarsku iskaznicu.
Boli me kurac tko si! Možeš bit i papa! Natrag!
Konačno je dočekao svojih pet minuta. Danima je čučao u podrumu, u mraku, pod granatama, isprepadan, neispavan, u iščekivanju pješačkog napada, živčan, i sad mu je, očito, svega bilo dosta, pa se iskaljivao na meni. Ništa mu nisam učinio; štoviše, uopće se nismo poznavali. Ipak, urlao je na mene.
Mogao sam ga razumjeti, zapravo. Osim raznih nevolja i sranja, tamo nije bilo nekih drugih zanimljivosti. Nečega što bi mu odvuklo pažnju od prpe za vlastiti život, razonodilo ga. Zadovoljstva i sreće nema na takvim mjestima. Moglo ih se pronaći, možda, u natruhama, zbijene u cigareti, u nekoj boci, u kratkim trenucima sna, takvim stvarima. Zato mi uopće nije bilo do rasprave s njim. Što bi ga koštalo da me premlati, tu, nasred ceste? Ili da me rokne. Mnogo je metaka tih dana zujalo uokolo i nitko ne bi postavljao suvišna pitanja oko nekog fotografa. Sam si je kriv, nitko ga nije zvao, razumijete?
Bez riječi sam, dakle, okrenuo automobil i krenuo natrag, a onda sam ga opet čuo:
Čekaj! Čekaj, jebote!
Poslušao sam ga, nisam imao druge. Utrčao je u neku kuću. Trenutak kasnije izašao je otamo s nekim civilom.
Vodi ga odavde, rekao je.
Civil je slegnuo ramenima, ubacio ruksak na zadnje sjedalo i uvalio mi se u auto kao da se ukrcava u taksi, kao da ga se ta strka uopće ne tiče.
Tim, pružio mi je ruku.
Ali, opet sam odlutao, a to nije dobro, jer Tima više nema, kao što nema ni kina Partizan, ali sad ne vrijedi plakati. Nismo se valjda u međuvremenu pretvorili u neke plačipičke.
