Oči | Edo Popović
27.
Ali, pluća ponekad ne mogu izdržati previše života. Baveći se raznim stvarima ponekad zaboravite na bjelančevine, ugljikohidrate, masti i vitamine. Isto tako, cijeli život trudite se zaobići zatvore, policijske postaje, škole, ludnice, fakultete, bolnice i slične ustanove, i dobro vam ide, uglavnom, ali prije ili poslije natrčite na južnoafričkog kopača zlata kože boje kroma.
Što sad to znači?
O, to znači da vas je zahvatio proces.
Imate tu gore neki proces, rekla je liječnica pokazujući na rendgenski snimak prsnog koša.
I usta mi se osuše. Proces! Gotov sam!
Završio sam u bolnici za plućne bolesti. Ne znam je li to od toploga, prljavog zagrebačkog vjetra koji već danima puše, ili od prpe, ja dane provodim znojeći se. U sobi sam s tri starca koji po cijelu noć jauču, stenju, hripaju, kašlju i hraču. Kao da netko maljem udara po hrpi kostiju. A čim i uhvatim nešto sna, u sobu s jutarnjim svjetlom uđe i žena u dugačkome, prozirnom, do grla zakopčanome najlonskom mantilu, s gumenim čizmama na nogama. Na glavi joj najlonska kapa, ima kirurške rukavice, i masku na licu. Izgleda kao svemirski pljačkaš, a zapravo je čistačica koja prazni pljuvačnice.
Mhm, mumlja zadovoljno, zabadajući nos u pljuvačnicu, šta smo to finoga noćas iskašljali.
I sve takve stvari govori uzimajući pljuvačnice, i pritom kima s odobravanjem, i mljacka. A onda se zaustavi pokraj moga kreveta.
Vi opet ništa, kaže razočarano.
Sutra ću.
Danju je još gore. Osim što i dalje proizvode one zvukove, starci po cijeli dan gledaju televiziju. Očajnički zure u televizor, kao da im o tome ovisi život, kao da je to spremnik kisika na koji su priključeni.
Dajte, jebiga, stišajte malo tu telku, izderao sam se jednom na njih.
Bio je to pogrešan potez. Okrenuli su se i pogledali me iznenađeno. Kao da me prvi put vide. Neko vrijeme su me tako gledali, a onda su pojačali ton. Obukao sam trenirku i otišao do sobe dežurne sestre. I doktor Šuster je sjedio unutra.
Ne mogu spavati, rekao sam, možete li me prebaciti u neku drugu sobu?
Doktor Šuster odložio je neki magazin i pogledao sestru Andreu.
Vidio sam, nastavio sam, da u onim dvokrevetnim sobama ima praznih kreveta, pa ako je moguće…
Doktor Šuster puši Davidoff light, kvarca se, brije glavu, nosi uske hlače i tange. Rijetko se izravno obraća bolesnicima, a kad to i učini, nikad ih ne pogleda u oči. Mrzi parkiralište ispred bolnice, hodnike, željezne krevete, pipe za kisik iznad kreveta, čistačice, bolesnike, naročito bolesnike.
Kad bi mi ovdje, kaže konačno, ispunjavali želje, onda bi vani na ulazu pisalo hotel, a ne bolnica, zar ne sestro?
Sestri Andrei nije ni do kakve gužve. Umorna je. Dvadeset je godina ne napušta taj umor, i zato sad samo zatvori oči u znak suglasnosti. Inače, ima lijepe, crne, kose oči koje su se nagledale patnje i raznih sranja. Okrenuo sam se i vratio u sobu. Nema druge, morat ću i dalje slušati one tipove kako hripaju, cvile i umiru. To je bila još jedna loša stvar, to što su rijetko umirali u mojoj sobi. Otkako sam tu samo su jednoga odgurali u mrtvačnicu, rodbina je došla pokupiti stvari, sestre su presvukle krevet, a ostatak ekipe i televizor utišali su se. No već sljedeći dan dogurali su novoga, još starijeg i zajebanijeg, i stvar je krenula ispočetka. Netko proizvodi bolesne starce, i baca ih u tu sobu, nema drugog objašnjenja.
Ispalo je da je onaj proces tuberkuloza. No nisu znali što ju je izazvalo. Zato su nastavili kopati po meni. Gurali su mi neku sajlu u grlo. Svakodnevno mi uzimali pljuvačku i krv za analizu. Gutao sam šaku antibiotika dnevno, od kojih mi se koža crvenjela, sušila, ljuštila i svrbjela. Oči su mi bile krvavožute, mutne, podočnjaci crni i mlohavi. Neprestance mi se pišalo. Pišao sam crveno. Češao sam se i znojio. I čekao. Ništa drugo nisam mogao učiniti. Kao kad ti crkne automobil, a ti znaš samo podići haubu i buljiti unutra.
Većinu dana provodim u bolničkom parku. Sjedim na klupi, gledam ljude kako prolaze ulicom i razgovaram s ostalim bolesnicima. Bolje i to nego gledati i slušati one pizde i njihovu telku. Bilo nas je svakakvih u tom parku. Miro, brijač s Črnomerca s emfizemom. Oto, taksist iz Španskog s kroničnom plućnom opstruktivnom. Rudi, murjak s Kruga s tuberkulozom. Emin, zidar s Borongaja s mikobakteriozom. Iva, konobarica iz Španskog s astmom. Miro, računovođa s Trešnjevke s legionarskom bolešću. Sonja, ekonomistica iz Vrbika s mikobakteriozom. Tona, umirovljeni varilac iz Kustošije s plućnom embolijom. Helena, učiteljica sa Sigečice s papagajskom groznicom. Vlado, vozač viljuškara iz Trnskog s mikobakteriozom. Vinko, limar s Fraterščice s tuberkulozom. I još neki drugi momci i cure, sa svojim bolestima.
Sjedili smo tamo i pričali o strahovima, obiteljima, paranojama i raznim stvarima. Iva se panično plašila boli. Rekla je kako bi u životu mogla sve podnijeti, siromaštvo, glad i sve to, samo ne bi mogla podnijeti bol. I da sanja, ne o slavi, hrpi love i vili s bazenom, već samo o životu bez boli.
S druge strane, Emin se nije mogao načuditi tome što se politikom mogu baviti samo šuplji tipovi. Samo totalne tave koje nisu u stanju složiti ni najobičniju rečenicu. Nigdje drugdje nisu mogli uspjeti, kaže, pa su se ubacili u politiku. A gluplji od njih, misli on, samo su oni koje zanima što ovi rade, koji to prate i još se živciraju zbog toga.
Vinko se nije složio s tim, to jest da današnji političari ne bi mogli raditi nešto drugo. Eto, na primjer, on bez problema može zamisliti premijera kao taksista.
Oto mu je rekao neka radije začepi, inače bi mogao dobiti po gubici. I da njemu premijer prije sliči na limara. Ima limarsku facu, zar ne Helena? Vi ste učiteljica, vi znadete nešto više o tim stvarima.
Oprosti, Oto, nisam tako mislio, rekao je Vinko, malo sam se glupo izrazio.
A Helena je rekla da je politika uopće ne zanima, i da ne zna kako bi trebalo izgledati lice prosječnog limara.
Sjedili smo, velim, tamo i pričali, dok su etilendiamin, izoniazid i rifamicin ubijali bakterije i viruse i žderali nam jetru. U međuvremenu svijet se nastavio okretati. Top s Lotrščaka i dalje je pucao točno u podne, tramvaji su redovito vozili na liniji 14 i 8 gore do Mihaljevca, a njihovo kloparanje čulo se sve do bolničkog parka.
