Oči | Edo Popović

32.

Ako me ikada igdje, u nekom paklu ili na sličnom nekom mjestu, itko upita jesam li se borio protiv komunizma i, ako jesam, kako, te jesam li se i kako borio za hrvatsku nezavisnost, ja ću odgovoriti:

Ne sjećam se nijedne takve svoje geste.

Premda, tisuću devetsto osamdeset devete, kad sam u hotelu Jadran posjetio Mariskog B., pisca koji je štrajkao glađu, to je mogla biti ta herojska gesta, ili sam barem bio blizu tome.

Recepcionar je podigao pogled s novina, odmjerio me i rekao:

Idete kod onog što štrajka.

Zvučalo je to više kao konstatacija nego kao pitanje. Kimnuo sam.

Soba deset, prvi kat. Usput, preporučio bih vam da od­mah na šanku uzmete čašu, rekao je i ponovno se zadubio u novine.

Zašto čašu, pomislio sam, ali ništa nisam rekao. U naslonjaču u predvorju sjedio je snažan muškarac upa­kiran u zgužvano odijelo boje zatvorskih zidova i gledao me. Murjak. Tu ne možeš fulati, samo im pogledaj oči. Murjaci imaju posebne oči. Umjesto šarenica imaju rend­genski aparat i vide vas zapravo gole golcate. Nema obrane od murjačkih očiju. Zastao sam ispred njega, i sad, pazi, ovo je mogla biti moja patriotska gesta:

Onda, kolega, kako je?, namignuo sam mu.

Raspalio se, kucavica na sljepoočnici napunila mu se krvlju, stisnuo je šake sve do bjelila zglobova, ali ništa ni­je rekao. Zajapurio se ne zbog mojih riječi, ne zato što je vidio fotoaparat u džepu moje jakne, niti zato što je vidio sitniš u džepu hlača, već zato što je, odmah pokraj sitniša, sad slijedi druga potencijalna patriotska gesta, ugledao moj glavić koji ga je, onim prorezom, drsko gledao u oči, što je klasičan primjer provokacije službene osobe na dužnosti. Raspalio se, kažem, ali nije ni zucnuo, jer je bio prikriven, na tajnom zadatku, pa se nije smio odati, da akcija ne pro­padne. Ostavio sam ga tamo, i popeo se na prvi kat.

Soba je bila puna dima, radikalnog anarhizma i doktora­ta iz sociologije, filozofije i književnosti. Krema koju bi svaki bistriji čovjek poželio imati daleko od svoje kuće. Dva profesora obilježeni kao nacionalisti, jedan razočara­ni marksist, pa onda Drug Nobel, pisac koji si je utuvio da je zavjera svjetskih razmjera spriječila da dobije Nobela, jedan slikar anarhist, dvije feministkinje iz prvih bor­benih redova. Bio je tu i jedan intelektualac opće prakse, koji je nepogrešivo njušio mjesta na kojima se besplatno pilo. Pa onda erotska pjesnikinja koja je svoj talent trošila uglavnom u Dijana baru. Ostale nisam poznavao, ali iz satelita se vidjelo da su to studenti književnosti. Imali su vodeni žig na licu, onaj nadrkani izraz budućih neshvaće­nih književnika. Na krevetu u uglu sobe, nogu podvije­nih pod guzicu, kroz modrosivu nikotinsku sumaglicu nazirao se Mariski. Štrajkao je glađu jer su ga zbog priče objavljene u Studentskom listu, koja je vrvila aluzijama na račun socijalizma, izbacili iz Društva književnika. Par­tija nije reagirala na priču, Mariski je bio sitan zalogaj za moćnu Partiju, ali su ga zato nadobudne kolege nogirali iz Društva.

Onda, hombre, kako je?, upitao sam ga.

Hvala ti, rekao je.

Na čemu?

Što si me došao podržati.

Nisam te došao podržati, već raditi, izvadio sam iz dže­pa Leicu i okinuo dva snimka.

Mariski u pozi jogija. Masni bičevi kose padaju mu na ramena, dvotjedna brada učinila je njegovo koščato lice upalih obraza još mršavijim, zamućene oči, namreškani po­dočnjaci, ispucale usne, ukratko – pljunuti pisac u štrajku.

Lažeš, ovu fotku ti nitko neće objaviti, rekao je.

Točno, kažem. Ali ovo radim za povijest, Mariski. Za povijest.

Odmahnuo je rukom.

Nego, ovdje vidim samo disidente trećeligaše, rekao sam.

Jebat ga, rekao je, kad je prva liga u zatvorima.

I kako si?

Što misliš kako sam? Gladan sam.

A što bi ti htio?, rekao sam. Odreći se jela, to je najma­nje što možeš učiniti kad štrajkaš glađu. Uostalom, ni prije nisi puno više jeo.

Jebi se, natočio si je iz boce na ormariću.

Stol uz prozor bio je pun boca domaćeg konjaka, tra­varice i lozovače, a bilo je tu i nekoliko dvolitri Ribara. Obilježeni nacionalisti i razočarani marksist tankali su se Badelovim konjakom. Kod kuće je to društvo pilo bolja pića, vjerojatno francuske konjake i američke burbone, ali sad nisu htjeli ispasti buržuji.

Hoćeš?, Mariski mi je pružio bocu travarice.

Uzeo sam bocu i natočio.

Ne razumijem, rekao sam, štrajkaš glađu, a piješ.

Šta tu nije jasno?, rekao je.

I dokle ćeš ovako?, upitao sam. Dok te ne uzmu natrag? Uostalom, koji ćeš klinac u tom društvu?

Jebe mi se za njih, rekao je. Ali malo reklame neće naš­koditi mojoj novoj knjizi.

Stao sam ustranu i promatrao predstavu u hotelskoj sobi. Nacionalisti i marksist vodili su davno započetu raspra­vu o brutonacionalnom dohotku i nacionalnom pitanju, o revoluciji i evoluciji, o zabludama marksizma i libera­lizma. Pričali su i dah im je vonjao na naftalin. Jedna je feministkinja gestikulirajući uvjeravala slikara anarhista da je anarhizam već dugo mrtav, druga je sjedila na rubu kreveta, držala Mariskija za ruku i govorila nešto, intelek­tualac opće prakse sa studenticama i studentima tiskao se oko stola s pićem, Drug Nobel se prolaktao do erotske pjesnikinje i započeo razgovor. Hinio je da iz prve ruke hoće čuti kako piše mlada generacija, može li ona razbiti zid pred kojim se našlo hermetično pjesništvo, može li se napisati stih koji neće zahtijevati pedesetak kartica fusno­ta, i uopće kakva je perspektiva pjesništva, a zapravo samo ispipava teren, gleda može li je snagom autoriteta pojebati. Pripija karlicu uz njezino bedro, grči se, uvija i izvija vrat kao napaljeni mužjak rajske ptice, a ona se smije, osjeća migoljenje u njegovim gaćama, čita ga, ali se ne odmiče. On u jednoj ruci drži čašu, drugom se oslanja na njezino rame, šapuće joj na uho, napeto očekuje odgovor.

Svakako, kaže ona. Ali zašto čekati, dramatično podiže glas i suknju, vidi se čipkast porub gaćica, zašto gubiti vri­jeme kad to možemo učiniti ovdje i sada.

Nitko nije obratio pažnju na njezinu malu predstavu, samo se Drug Nobel povukao prema društvu pokraj stolića s pićem gdje je s nekom studenticom započeo svoj zamrše­ni obred, a ona se osvrnula po sobi i uhvatila moj pogled.

Isuse, koji davež, rekla je proguravši se do mene.

Tko, Drug Nobel?

Ma da. Pazi, zove me k sebi doma, kao zanimaju ga mo­je pjesme. Pa to ni najgluplja brucošica ne bi progutala.

Što onda, rekao sam, ima čovjek pravo pokušati.

Ajde što je sav prljav, glumila je da je zgrožena, što ima vaserkopf, što su mu zubi truli, prsti ko masni crvi, i što slini kad priča, sve je to u redu. Al što…

Prestao sam je slušati. Nije me zanimalo to o čemu priča. Popio sam ostatak travarice. Bila je to dobra rakija, emiti­rala je dobre valove. Mahnuo sam Mariskiju i otišao van. Murjaka nije bilo u predvorju. Valjda je bio otišao na ga­blec.