Oči | Edo Popović

36.

U jesen tisuću devetsto devedeset prve stvari su najprije po­stale kristalno jasne, a onda je situacija zamračena.

Najprije je, dakle, postalo kristalno jasno da su bradonje i jugo-uniforme zapravo na istom poslu i da misle ozbiljno ono o granicama, grobovima i kostima. Pa su grunuli, s tenkovima i oklopnim transporterima, ubijajući i rušeći sve pred sobom, a njihovi avioni su počeli šibati iznad gradova.

Činilo se da je Padre to jedva dočekao. Naredio je da se zemlja zamrači i počeo je špancirati po Zagrebu s borbenom njuškom, u maskirnoj uniformi s neprobojnim prslukom, okružen gomilom tipova naoružanih do zuba. Tipovi su zvjerali uokolo, provjeravajući lica prolaznika i krovove okolnih zgrada. Ali, lica Zagrepčana nisu bila naoružana, a na krovovima su čučali samo golubovi i Padreovi snajperisti.

Zagreb je isto bio zamračen. Ulična rasvjeta nije se palila, a noću su se spuštale rolete, prozori zastirali teškim, crnim dekama. Mrak se nije dizao ni danju, toliko je situacija bila ozbiljna. Službeno objašnjenje glasilo je da se mrak kori­sti iz sigurnosnih razloga, kao kamuflaža, da nas Srbi ne skuže iz aviona, da nas teže uhvate u optiku svojih snajpe­ra. No, znaš i sam kako je to sa službenim objašnjenjima. Da ona obično kamufliraju veća sranja, kao što su grabeži i pljačke, pa onda ubojstva, protjerivanja, silovanja, otpušta­nja s posla, deložacije i takve stvari. U svakom slučaju, gra­dom su noću prolazile sjene automobila na čijim farovima su bili zalijepljeni kartoni s uskim prorezima za svjetlo. I ljudi su na očima imali iste takve kartone. Bilo je pametno ne osvrtati se, ne gledati znatiželjno uokolo, ne napinjati uši, žuriti kući i držati jezik za zubima. A bilo je tu dosta stvari, velim, koje se moglo nevidjeti i o kojima se moglo šutjeti u društvu, i općenito.

Nisam otišao iz Zagreba, kako sam isprva planirao. Bilo je to ipak rješenje, banalno, posve šupačko. Potez lišen ikakva rizika i ljepote. Kao da boksač pobjegne iz ringa. To se naprosto ne radi. Nepristojno je, smiješno. Grad je tvoja koža, i kako onda možeš pobjeći iz njega kad počne frka, razumiješ o čemu govorim. A da ne spominjem to da nisam imao kamo pobjeći, nikakav rezervni položaj kak se ono veli. Plus što je cijena fotografa strašno porasla tih da­na. Rat je tu, ne možeš ga spriječiti, pa… zagledaj mu se on­da u ružnu njušku, omiriši ga, sjebi ga svojim Nikonom.

I Mirko Daničić jedva je dočekao frku. Znao sam tada o njemu da je od vozača dogurao do vlasnika tjednika Starlight, ali to nije bilo ništa neobično. Štoviše, ako se još sjećate, ako vam propaganda nije skroz samljela mozak, to je bio standardan štos tada, da u zamračenom gradu razni mandrili odjednom postanu važnim njuškama. Jedan kamiondžija, naprimjer, zahvaljujući zamračenju postao je multimilijarder. Neki gostioničar je u isto vrijeme postao general. A jedan geometar naročito se dobro snašao u mra­ku, postao je i general i multimilijarder.

Ni Daničiću, velim, nije išlo loše. Ubojstvo, razbojništvo, pranje novca, silovanje, šverc, te stvari fantastično prodaju novine. A u ratu je toga u izobilju i, što je najljepše, sve je to na jednom mjestu. Posao je cvao.

Je li Starlight žuta novina?, upitala ga je jednom vodite­ljica emisije Nedjeljom popodne.

Daničić ju je oholo pogledao.

Draga moja, odgovorio je, trebala si dovesti svoju mater ako si htjela razgovarati o bojama. Žuto, crno, crveno, zele­no, ništa to mene ne zanima. Mene zanimaju pare.

Bilo ih je u Starlightu mnogo koji nisu fermali boje. I Mariski je bio tamo. U međuvremenu je okrenuo leđa litera­turi i potražio sreću u novinarstvu.

Stari, govorio je, moramo se hraniti, moramo jesti, mo­ramo plaćati račune.

Reci mi nešto novo.

Ne može se živjeti od priča, glas mu je bio melankoličan, ne toliko zbog bijega iz literature, koliko zbog cuge.

Pili smo mnogo, tih dana. Nije to bilo vrijeme za neke velike planove, i pogled u budućnost.

Mi ločemo, cvilio je, a naše ljubavi gutaju apaurine.

I tako sam jednom s njim otišao do redakcije Starlighta.

Znam sve tvoje radove, rekao je Daničić pozivajući me u svoj ured.

Čisto sumnjam, rekao sam.

To se tako kaže, pogledao me je svojim lukavim šoferskim očima.

Ured mu je bio namješten protestantski skromno. Daničić je stavio na stol bocu Jack Daniel’sa i čaše. Onda je otišao do vrata i rekao tajnici:

Donesi nam led, tri hiljade maraka i zbrojevku.

Šta će nam led, šefe, rekao je Mariski, i prasnuo u smi­jeh.

Malo kasnije u sobu je ušla tajnica i stavila na stol posu­du s ledom, kuvertu i pištolj.

Okupio sam ovdje dobru ekipu, kao što znaš, rekao je Daničić. A volio bih da nam se i ti pridružiš. Ovo je znak da ne govorim u vjetar, gurnuo je kuvertu prema meni.

Šta trebam učiniti za tu lovu?, upitao sam i pokazao na pištolj. Ubiti nekoga?

Ne, rekao je i gurnuo pištolj prema meni. Gadna su vre­mena, ima svačega noću na ulici, može ti dobro doći.

Gledao sam ga. Nešto na njegovu licu podsjećalo me na lice koje sam jednom izbrisao iz sjećanja, a sad mi se evo osvetnički vraća. Naime, lice moga oca. Obojici je lice bilo presvučeno ledenom kartaškom glazurom.

Ne treba mi, rekao sam pokazujući na pištolj. A o poslu ću razmisliti.

Kako hoćeš, rekao je. Svoje fotografije možeš prodavati za sitniš, a možeš i za dobru lovu. Tvoja stvar.

Dajem ih svakome tko ih može platiti, rekao sam.

To ti i ja kažem. Ja plaćam bolje od drugih. A ako ti je problem to što nisam školovan, i što nisam iz neke poznate familije…

Nije mi to problem, prekinuo sam ga.

Nisam želio slušati ona sranja o uspjehu tipova bez pedigrea, koji su startali daleko ispod nule i dogurali do predsjedničkog apartmana u Sheratonu.

Odlično, rekao je. Ljudi s kojima si dosad radio nisu ništa bolji od mene. Samo što se ja ne volim praviti boljim nego što jesam. Živio ti meni, podigao je čašu i iskapio je.

Tjedan dana poslije objavio sam u Starlightu svoju prvu naslovnicu.

Oko Božića pokrenuta je ofenziva u zapadnoj Slavoniji. Najveća vojna akcija dotada, za koju su se otimali urednici svih novina i strane agencije. Apsolutni hit koji je garanti­rano prodavao kompletnu nakladu. No bilo je teško doći do fotografija i priče. U to doba vojska se već organizira­la, nije se kao ranije moglo slobodno švrljati po borbenim zonama. Sav posao sad su obavljali tipovi iz vojno-informativnog odjela, koji su dijelili propagandne fotografije i dovodili na razgovor svježe obrijane, namirisane vojnike u čistim, ispeglanim uniformama. Ipak, moglo se još pro­vući u borbene zone. Ovo je mala zemlja, i svatko poznaje pravu osobu, ili poznaje nekoga tko poznaje pravu osobu. Ja sam poznavao neke dečke koji su poznavali kuhare u brigadi koja se borila oko Novske, pa su me oni ubacivali na teren. No, velim, to je sve teže išlo.

Jebiga, stari, ovo je zadnji put da te furamo, rekao mi je tada vozač kamioneta.

Zašto?, upitao sam.

Zadnji put je onaj kreten iz obavještajne strašno pizdio kad je vidio fotografije naših minobacačkih položaja. Rekao je da je to izdaja i da će na vojni sud onaj tko te je prošvercao tamo. Žao mi je, al’ nemoj više dolaziti.

Nema problema, rekao sam.

Vozili smo se uskom planinskom cestom. Drveće je bilo okovano injem, prava ledena pustoš, i moglo se bez problema zamisliti da tu glavnu riječ vodi neka snježna kraljica, ili neka slična bešćutna kučka. Nakon nekih pola sata parkirao je u dvorištu prizemnice iz koje su izašla dva vojnika lica namazanih crnom kamuflažnom bojom, umr­ljanih uniformi. Nisu se mnogo obazirali na mene dok sam snimao kako istovaruju hranu. No, snimio sam na stotinu takvih fotografija, pa sam zato krenuo niz cestu nadajući se nečemu zanimljivijem. Vojnik sa suhim obrokom u ruci i nije baš za naslovnu stranicu. Tada sam naišao na mrtva­ca. Ležao je na trbuhu, na rubu ceste usječene u planinu. Lijeva mu je ruka bila u jarku, desna podvučena pod tijelo. Ispod šinjela prekrivena injem virili su batrljci. Ovratnik šinjela zaklanjao mu je lice. Stajao sam nad njim i pitao se što mu se dogodilo s nogama, kad sam začuo ljutit povik.

Jedan vojnik, mašući kalašnjikovom, brzao je prema meni, izbacujući psovke i uvrede. I njegovo lice bilo je crno, uni­forma i čizme zamrljani starim blatom.

Koji kurac, ustobočio se preda mnom, šta radiš ovdje?

Oči crvene od nesanice bijesno su me odmjeravale.

Samo polako, rekao sam.

Pitao sam šta radiš ovdje?

Fotkam, rekao sam podižući polako fotoaparat.

Fotkaš?

Kimnuo sam.

Kako si uopće došao ovamo, tko te pustio?

Kuhari, rekao sam.

Kuhari?

Da.

Jebeni kuhari, opustio se. Otrovat će nas, ako nas oni tamo prije ne ubiju. Njega si fotkao?, upro je cijev kalašnjikova u smrznuti leš.

Kimnuo sam.

Fuj, rekao je gadljivo, koga bi to moglo zanimati? Gle na što sliči! Ovo sivkasto što se smrzlo, to mu je mozak, nastavio je. Vidiš da ga nije imao puno, inače ne bi sad ležao ovdje.

A ti, upitao sam ga, šta ti radiš ovdje?

Šta ja radim? Ubijam, nacerio se, da bi ti imao što fotkati. Pa da.

Svak svoj posao, rekao sam. Šta mu se dogodilo?, poka­zao sam na noge.

Bio je neoprezan, rekao je sarkastično.

Opreza nikad dosta, rekao sam.

Šta mu se dogodilo?, glas mu je postao opor. Najprije je dobio rafal preko glave, a onda je tenk prešao preko njega, eto šta mu se dogodilo.

Niste ga mogli zaobići?

Pogledao me je zaprepašteno.

Zaobići?, rekao je. Zaobići? Zaustaviti cijelu jebenu akciju, reći dečkima nek zapale jednu i popiju kavu dok netko ne skine govno s ceste, i šta onda? Poslati ga kome? Tebi doma? Oćeš ga? Sad ću ti ga zapakirati.

Cijelo vrijeme ljutito je odmahivao glavom.

Hvala, ne bih, rekao sam. Samo sam pitao.

Glupo ti je pitanje, rekao je. Štrohal, pružio mi je ru­ku.

Molim?

Vojnik Denis Štrohal zvani Elias vama na usluzi.