Oči | Edo Popović
29.
Dobra strana bolesti je što te ona prodrma i razbistri. Dade ti vremena da razmisliš o potezima koje si napravio, i o nekim budućim potezima. Stvari ti postanu jasnije, počneš kužiti razliku između važnoga i nevažnog. Stjeran si u kut, i nećeš sad energiju trošiti na nekakve ekshibicije, ne? Trenutno mi je bilo važno maknuti se iz bolnice. Trebalo mi je malo odmora od starih, umirućih pizduna. Kada puna tople vode, cigarillos, pivo i lagana masturbacija. Ništa posebno, kao što vidite, ali te su mi se stvari iz bolničkog kreveta činile poput privilegija ruskih milijardera. Kako otpusta iz bolnice nije bilo nigdje na vidiku, zatražio sam od Šustera da me za vikend pusti kući. Vidio sam da i drugi odlaze kući za vikend.
Kako to mislite, da vas pustimo na vikend?, nabrusio se Šuster.
Fino, samo me pustite, rekao sam. Uostalom, ostao sam bez čistih majica i gaća.
Ne može vam ih netko donijeti?
Ne.
Govorio sam istinu. Nisam htio gnjaviti Tamaru gaćama i majicama. Gaće i majice prao sam u umivaoniku i sušio ih na prečkama kreveta. Starci su se bunili, žalili se sestrama, ali higijena je higijena, ne možeš u bolnici zabraniti higijenu, ne.
Ne mogu vas pustiti, rekao je, pozitivni ste, i ne biste se smjeli voziti tramvajem.
Došao sam autom.
Možete zaraziti ukućane.
Živim sam.
Narihtao je facu kao da upravo prolazi kroz vrhunsku gnjavažu i odmahivao glavom. Pizda me stvarno nije podnosila, i nije bilo nikakve šanse da se tu išta promijeni. Držao me je za jaja i stiskao. Šuster je zapravo trebao postati kaplar, samo što je jednom negdje pogrešno skrenuo, ušao na pogrešna vrata, i danas ga evo ovdje, u bijeloj sobi, u bijelom kaputiću, u uskim bijelim hlačama, u bijelim cipelama i bijelim tangama, kako mi zadaje konačni udarac.
Ne možemo riskirati, rekao je hladno, još ste pozitivni.
A onda me je jednog dana sestra Andrea zaustavila na hodniku.
Jeste li ikad radili u rudniku zlata?, upitala me je.
Pošao sam bio na vece. Još uvijek sam pišao obilato, ako vas zanima. Obilato i crveno.
Kako da ne, svako malo radio sam u rudniku zlata, odgovorio sam.
I mislila sam si to. A jeste li, kojim slučajem, radili i u rudnicima u južnoj Africi?
Tamo najviše.
Znala sam, rekla je, i onda je prešla na stvar. Identificirali su vam bakteriju.
Da?
Da. Vrlo je rijetka u nas, no zato je vrlo česta u južnoj Africi.
Kod kopača zlata, pretpostavljam.
Tako je, kod kopača zlata.
Moram li biti sretan zbog toga?, upitao sam, još uvijek ne shvaćajući čemu ovaj razgovor.
Možda biste i trebali, rekla je. Vrlo je lijepa, pod svjetlom ima boju kroma.
Vi ste poprilično nastrani, sestro.
Nasmijala se.
Nego, zašto mi to Šuster nije rekao jutros na viziti?
Slegnula je ramenima.
Čekajte, zaškiljio sam, a zašto mi vi to govorite?
Onako, samo čavrljam, rekla je.
Kurac vi moj čavrljate, pomislio sam, a onda mi je sinulo.
Sestro, ta moja bakterija…
Da?
Recite mi, jesam li ja opasan za druge?
Opasni za druge?
Mislim, jesam li zarazan?
Koliko znam, niste.
Znači, ja bez veze ležim ovdje?
Ja ne bih smjela razgovarati o tome, ja sam samo sestra.
Nema problema, rekao sam, pravit ću se da vas ne čujem. Dakle, moram li ja uopće ležati u bolnici?
Mogu reći da se slučajevi poput vašeg rješavaju ambulantno u nekim drugim zemljama, recimo u Sloveniji i Njemačkoj.
Znači, ljudi budu doma i gutaju lijekove?
Kimnula je.
Šustera sam pronašao pokraj automata za kavu. Pričao je s nekom crvenokosom ženom u uskoj suknji i strukiranoj bluzi iz čijeg su procijepa stršale sise. Smijala se nečemu što joj Šuster priča, pokazujući niz plastičnih zuba, što je malčice kvarilo opći dojam, al nema veze, nisam joj se htio uvaljivati. Mogla mu je to biti kći, žena, ljubavnica, mogla je biti glasnica koja mu donosi dobre vijesti, gatara, Crvenkapica, mogla je biti njegova smrt i tako dalje i tako dalje, živo mi se jebalo za to. Hodao sam kako već dugo hodao nisam, noseći pobjedu u sebi. Osjećao sam je, tu unutra, u trbuhu i grlu. Bože, kako mi je samo to trebalo, ta mala, mizerna, ušljiva pobjeda. Nanizao sam dosta poraza u posljednje vrijeme, Zora, Daničić, pa onda i Galin, s kojim nikamo nisam došao, niti sam naslutio dno svojeg mraka, ako ta stvar uopće ima dno. Pa onda onaj ušljivi klinac, pred kojim sam gotovo klečao i moljakao ga za posao, pa tebece… I uvijek i ponovno Tamara i David, moj lijepi, veličanstveni poraz, poraz nad porazima, koji se stalno vraća, i ugriza me. Previše i za najpehističnijeg škorpiona, ne mislite li? I onda ovaj dar s neba, bakterijica iz rudnika zlata.
Zaustavio sam se pokraj brbljajućeg para.
Helou, doktore, rekao sam, i osjetio sam kako mi se licem razlijeva onaj kretenski osmijeh, nisam ga mogao spriječiti.
Šuster se trgnuo i uzmakao za korak, lice mu je najprije poprimilo uvrijeđen izraz, kao da sam ga uhvatio za dupe, a onda mu se, shvativši da sam obučen i da u ruci držim torbu, uvrijeđenost premetnula u šok i iznenađenje. No, te mustre nisu se dugo zadržale na njegovu licu, već sljedeći trenutak složio je svoju standardnu dosađujuće-prezrivu facu. Bio sam siguran da zna zašto sam tu, ali je svejedno rekao:
Što hoćete? Zar ne vidite da pričam s gospođicom.
Pogledao sam gospođicu. Nervozno se nasmiješila, osjetila je da je zrak pun adrenalina i prigušenog bijesa. Onda sam se okrenuo prema Šusteru.
Popit ću kavu ovdje dok mi ne napišete otpusno pismo, rekao sam.
Šuster je zurio nekamo iznad mojeg ramena, u nekakvu fleku na zidu, u nit paučine u kutu prozora, ili u one krovove tamo, a onda me je upitao znadem li da napuštam bolnicu na vlastitu odgovornost, i da u slučaju komplikacija on i bolnica…
Pustio sam ga da melje, ali ga nisam slušao. On mi nije mogao reći ništa novo.
Ako vam nije problem, rekao sam kad je odverglao svoje, ostavite pismo kod dežurne sestre.
Izvadio sam iz džepa šaku sitniša, ubacio u automat dvije kovanice od po dvije kune i pritisnuo tipku za kratki espresso. Aparat je zaroktao i stresao se kao da ga je zdrmao jak orgazam.
Ni ja nisam bio daleko od toga.
