Oči | Edo Popović
26.
Homića možda nema mnogo, ali su dobro raspoređeni. Nakon prve godine fakulteta ujak je predložio da ljeto provedem u Njemačkoj, kod nekog njegova kompića.
Hm, Munster, progunđao sam, razočaran što nije predložio neko drugo odredište. Amsterdam, London, Berlin ili nešto slično.
Da, Munster, rekao je ujak.
Kao da je to nešto značilo. Kao da je tamo rođen Einstein. Gdje je uopće rođen Einstein?
Gdje je to, upitao sam ne trudeći se zakamuflirati razočaranje, taj Munster?
A jebiga, rekao je ujak nervozno, onda truni ovdje.
Samo pitam, rekao sam pomirljivo.
To ti je dvjestopedeset kilometara od Amsterdama, rekao je ujak.
To je već zvučalo bolje. Već sam se vidio na jednom od onih brodova na kanalu o kojima sam toliko slušao… Dobro, Majk je često pričao o tome, a kao što znate on uopće nije bio u Amsterdamu. No, ni Karl May nije bio u Americi, pa je opet lijepo pričao o tome, kao što je i Majk lijepo pričao o četvrti crvenih svjetiljaka, i veselim kurvama kod neke stare crkve, i dilerima na Dammu, i ljubaznim policajcima, i djevojkama koje te bez pardona odvuku u krevet i povale…
Stanovat ćeš kod mog prijatelja Detleva, prekinuo je ujak moje sanjarenje, a on će ti pronaći i nekakav posao gore.
Na ujakov savjet bio sam upisao književnost.
Ako ne znaš točno što želiš, rekao mi je, upiši književnost. Nećeš mnogo izgubiti niti dobiti, a puno ljepše izgleda kad te na birou vode kao nezaposlenog profesora nego kao nezaposlenog tehničara.
No, ispalo je da na faksu nisam imao što naučiti. Zapravo, bilo je to strašno mjesto, na kojem je vrijeme davno stalo. Smrtonosna zamka, kao Sargaško more iz one knjige. Osjećao sam da ću, ostanem li tamo, završiti poput onih mornara, da ću umrijeti u ludilu i agoniji. Života, kako god okrenete, tamo nije bilo. Život se nalazio svuda uokolo, na ulici, u kafićima i brijačnicama, u robnim magazinima i milicijskim stanicama, na peronima i na pločnicima, u kemijskim čistionicama, željezarijama i bolničkim sobama, u mrtvačnicama i na grobljima, svuda, samo ne na katedri književnosti.
Od svega što se tamo događalo najsličnije životu bile su svirke petkom poslijepodne u auli fakulteta. Neki frajeri svirali su gitare, a uokolo su se dodavale boce vina i rakije.
Ti starci tamo, neizlječivi birokrati, budući akademici i spomenici, podučavali su mlade ljude kako da postanu starci, birokrati, akademici i spomenici. Išlo im je dobro, ne može se reći, bilo je mnogo zainteresiranih. Neki ljudi se rode samo zato da što prije ostare. I uspije li im to već u dvadesetoj, tim bolje. Vidio sam tamo mnogo onih koji nikada nisu bili mladi. Bio je to muzej ljudi koji su hodali kao spomenici i govorili mrtvim jezikom kojim više ne govori nitko, a od takvih valja pobjeći što dalje.
I tako sam se našao u Munsteru kod tog Detleva. Još jedan bezveznjak u mojem životu, da skratim priču. Bio je kustos galerije suvremene umjetnosti, i ljevičar. Jedan od onih što ljevičarstvo nose kao šešir. Detlev je svoje ljevičarstvo nosao po knjižarama i kafićima, gdje su se prodavale vrećice nikaragvanske kave, majice s Che Guevarom, anarhističke brošure, priručnici za gradsku gerilu i slične stvari. Tamo je s kamaradima brbljao o neodrživosti svinjskoga sistema, o socijalnoj pravdi i revoluciji, o crvenom Rudiju i crvenoj Europi, o borbi protiv nuklearne energije. Tu im je glavna faca bila neka lajava ženska, za koju se kasnije pokazalo da je policijski doušnik, no ekipi to uopće nije smetalo. Samo su mumljali ATOMKRAFT, NEIN DANKE i padali u trans na kružocima i demonstracijama.
Bio je zapravo kreten, taj Detlev. Nije ga ni najmanje peckao mozak zbog činjenice da živi u vili na obali jezera, a i istodobno propovijeda o revoluciji i komunističkoj Europi. Osim toga, nije bilo nikakve razlike između njega i onih ujakovih maspokovaca dolje u Zagrebu. Uopće nisu bili originalni, i jedni i drugi željeli su nešto što je već postojalo drugdje u svijetu. I umjesto da odu tamo i uživaju u tome, pokušavali su to izgraditi u vlastitom dvorištu. Hrpa pedera koje je, zapravo, bilo frka putovati.
Rekao sam to Detlevu.
Ako hoće sve to, neka ode u Jugoslaviju, u Sovjetski Savez ili u Albaniju, ili još bolje, tu u susjedstvo, u DDR. Ne treba se uopće mučiti da ovdje stvori taj crveni raj, kad takvo mjesto već postoji. Uostalom, ima li on pojma kako je završio Trocki, tko ga je zatukao sjekirom, njega i milijune drugih?
Rekao je da ja uopće ne shvaćam stvar, da se tu ne radi o nekim sebičnim interesima, da su na revolucionarnom putu žrtve neizbježne, i da zapadni Nijemci zaslužuju…
Još jedan jebeni misionar. Još jedan koji vas želi usrećiti. Prepriječi vam put, poteže vas za rukav, prstima i noktima otvara vam uši i oči, kako biste čuli ono što on priča i vidjeli ono što on vidi. A on, naravno, govori i vidi samo istinu, jednu jedinu najistincatiju istinu.
Jedva sam čekao da se maknem od njega.
Radio sam u pilani Ostermann. Bili smo pravo multi-kulti društvo tamo, premda taj termin tada još nije postojao – Portugalci, Španjolci, Turci, Arapi, Jugoslaveni i Teo. Rođen u istočnom Londonu, dijete Afrikanca i Pakistanke, bivši vojnik, Teo je u Njemačkoj tražio svoju drugu priliku. Bili smo produžetak goleme pile tamo u pilani. Na jednoj strani taj čudovišni stroj s nadrkanim majstorom, a na drugoj Teo i ja. Osam sati dnevno, plus prekovremeni, prema nama su divljački jurile daske, i mi smo ih hvatali, skidali s trake i slagali na vagonet, jedan je puni vagonet gurao prema sredini hale, drugi je postavljao novi na šine… Cijelo to vrijeme pila je bljuvala daske, majstor je urlao svaki put kad je zbog nas morao zaustaviti stroj, i činilo se da sirena nikad neće označiti marendu. Utrkivali smo se tako s pilom, i pila je na kraju uvijek pobjeđivala, a majstor bi vrlo rijetko propustio da kaže koju o posranim Crncima i ostalim strancima. Živo mi se jebalo i za majstora i za njegovo mišljenje o useljeničkoj politici. Radio sam tamo bez neke želje da napredujem i da se istaknem. A kad god bi pila pukla, bio je to nedvosmislen znak da bog postoji. Bijesni, gastarbajterski bog.
Usred lavine dasaka i oblaka piljevine Teo je mrmljao pogrde na račun pile, majstora i pilane, odlučan da ne dočeka starost tu – u srcu Babylona. Svirao je gitaru u nekom reggae bendu, a pilanu je shvaćao kao posljednji kompromis, posljednji ustupak.
Imaš čast raditi s velikom facom, govorio je. Uskoro ćeš me gledati na telki, čitati o meni u novinama.
Je, izgledao je kao neka velika faca, s onim pletenicama, bradom, s tajanstvenim očima i golemim ožiljkom na donjoj usni koji je zaradio u Sjevernoj Irskoj, kad mu se u nekoj eksploziji komadić drveta zabio u usnu, samo – netko je tu trebao i svirati gitaru. A Teo nije bio taj.
Bio sam na nekoliko njihovih proba. Ljuljali su se i vikali Jah Rasta/ari, Smoking Ganja i slične stvari. Bili su dosadni. Sve sam to već vidio i čuo.
Srpski vampiri sišu hrvatsku krv… Njemačka je bolesna… Smrt fašizmu… Kikiriki-koštice… Smrt svinjskome sistemu… Bum Down Babylon… Živjela Armija…. Živjelo bratstvo i jedinstvo… Dolje crvena kuga… Tito Partija kišobrane popravljam.
Unatoč svemu, ubrzo sam se preselio kod Tea. Bio je bolja partija od Detleva, u svakom slučaju. Stanovao je u ulici Bremer, na prvom katu četverokatnice od uprljane crvene opeke, u stanu koji je gledao na željezničku prugu. Tužna, socijalna zgrada u kvartu punom sirotinje i studenata, no tu je bila ta soba osvijetljena ultraljubičastim svjetiljkama, krcata teglama s travom.
Nikad dotad nisam probao travu. Nisam znao prava imena i adrese, niti sam bio vipovac u Matchballu, ako ste slučajno zaboravili. Staljinova ludara bila je moj vrhunac. A onda sam se odjednom našao u ultraljubičastom gandža-kabinetu zidova ukrašenih žuto-zeleno-crvenim zastavama, kričavim reggae posterima i tapiserijama koje su prikazivale razjarene lavove narančastih očiju, Masai ratnike u savani, bubnjare tam-tama u transu i takve stvari. Svako popodne sjedili smo tamo, pušili i slušali ploče. Spori, potmuli reggae, kao da lavovi hrskaju kosti trgovaca robljem. Ispričao sam jednom Teu kako je predsjednik Jugoslavije Tito bio veliki kompić s njegovom visošću, kraljem svih kraljeva Haileom Sellasijem. S nenadjebivim Ras Tafarijem. Nije mi povjerovao. Mislio je da izmišljam, kako bih se ogrebao za još koji džoint, ili da trava tako djeluje na mene, pa pričam gluposti. A stvarno me je znalo drmnuti, bio sam mlad i netaknut tehaceom kak se ono veli. Potegneš nekoliko dobrih dimova i već te ščepaju
zavrte te
izvrnu ti skalp kao hobotnici
Satta Far I Burning Herb Ghardaia Addis A Baba Tubby Congos Pablo Lee Scratch & Bad Weed umotani u rizlu bas i bubanj
osjećaš se kao da držiš pticu u ruci
da si srce konga
da si zajahao faraona
i da ljubiš zmiju
čini ti se kao da jeka činele nikad neće prestati
da jutro kad ćeš na porti pilane opet precvikati karticu
više neće svanuti
da će do sudnjega dana
natečeno sunce boje jetre ostati u žičanoj ogradi pokraj pruge
Teo da će zuriti u žar
a ti da si nakon duga puta konačno
stigao kući
A onda igla završi svoj put kroz gramofonske brazde, ploča se prestane vrtjeti, a Zemlja nastavi svoje paranoidno okretanje oko vlastite osi, oko Sunca i još oko nekih stvari o kojima ništa ne znamo, ali koje sigurno postoje, kao što postoji i Teo koji opet počinje iznositi velike planove.
Najprije ću zapaliti pilanu, veli. Odjebi, reći ću poslovođi, ja sam iz reggae sindikata. I onda ću baciti molotov na skladište.
Ja nisam imao tako revolucionarnih planova. Nisam imao nikakvih planova u to vrijeme. Liječio sam se od fakulteta. Udisao sam život.
