Oči | Edo Popović
11.
Ljubav je ugriz bijesne žene, kaže starodubravačka pjesma. Od one epizode na terasi Vesna mi se više nije obratila, iako sam cijelo to ljeto proveo na ulici. Nekoliko je puta prošla ispred moje kuće, ali nisam primijetio da je pogledavala prema prozorima. Ignorirala me je, može se reći. To je bio gadan udarac za mene. To što se Vesna nije nacrtala na mojim vratima, zgrabila me za ruku i odvukla u voćnjak u Kanarinskoj. Doživljavao sam to kao poraz, i noćima sam tulio od tuge i bijesa. Bio sam zaljubljen, ali pojma nisam imao kako da izađem na kraj s tim nevjerojatno gadnim i žilavim osjećajem. Svakako sam želio to podijeliti s Vesnom, nekako joj to dati do znanja, ali kako? U četiri oka nisam imao šanse, sigurno bih umro od straha i stida. Zato sam pokušao s pismima.
Draga Vesna, započeo bih, volim te više od svojih roditelja…
A onda bih bijesno razderao papir.
To što sam napisao bila je teška glupost. Ja svoje roditelje uopće nisam volio. I što je onda moglo značiti to više od ništa? Kao da sam napisao da je volim više od mrtvog štakora. Nikad nisam napisao pismo Vesni. Nisam imao s čime usporediti svoju ljubav prema njoj. A ona je bila strašna. Čudovišna. Bilo mi je mučno od ljubavi. Želio sam gurnuti glavu pod Vesninu suknju i plakati. Želio sam srkati njezine sline. Želio sam izgorjeti ispred njezine kuće. Želio sam je zaštititi od neke goleme opasnosti. Želio sam da me rastrga na komade i pojede…. Želio sam joj pripadati.
Vesna nije ni slutila o čemu se tu radi. Zapravo, i bolje da nije. Da jest, ukočila bi se od straha pred tolikom masom ljubavi. Ne bi je mogla primiti, to sigurno. Gdje bi joj stala? Ubila bi je moja ljubav. Srećom, nije uvijek bilo tako gadno. U mirnijim trenucima furao sam se na sasvim pristojne scene, tipa Vesna i ja beremo jabuke u onom voćnjaku u Kanarinskoj i ljubimo se.
Vesna: Ivane, uz tebe se osjećam tako sigurnom. Nemoj me nikad ostaviti. (zagrize jabuku)
Ja: Neću, Vesna, nikad te neću ostaviti. (Privlačim je k sebi, propinjem se na prste, plazim jezik, ona svojim jezikom isporučuje sažvakanu jabuku u moja usta, iza stabla se pojavljuje Jane Birkin i pjeva Je t’aime.)
Ili zagrljeni ležimo pod stablom i promatramo treperenje svjetla u krošnji.
Vesna (okreće se na bok, sunčeve zrake probijaju krošnju jabuke i pretvaraju njenu kosu u plamteći med): Ivane, uz tebe se osjećam tako sigurnom. Nemoj me nikad ostaviti.
Ja (milujem joj lice): Neću, Vesna, nikad te neću ostaviti. (Ljubim plamteći med, Vesnine oči pune se suzama, iza stabla se pojavljuje Jane Birkin i pjeva Je t’aime.)
Dakle, ludio sam.
A onda je na scenu stupila majka. Jedno popodne ušla je u moju sobu, što je inače vrlo rijetko činila, osim kad mi je mijenjala posteljinu, sjela je, dakle, na rub kreveta, nervozno se meškoljila i gledala me šutke, dugo. Prvo sam pomislio da je skužila da masturbiram, potom da je teško bolesna, ili da je maznula lovu na poslu pa će u zatvor, pa da je umro otac, što mi sve nije prošlo kroz glavu. Konačno je progovorila. Oprezno, gotovo s nježnom pažnjom na koju nisam bio navikao i koja je, dakle, bila potpuno izlišna, obavijestila me je da prodaje kuću, da se selimo i da će se udati. Tim redom. Odslušao sam što ima reći, porazmislio malo o tome i onda sam počeo tuliti od smijeha. Ženi ništa nije bilo jasno, neko vrijeme zaprepašteno me je gledala, pa je onda i sama prasnula u smijeh. Smijali smo se tamo k’o šašavi, svatko iz svojih razloga, a smijeh je, ako sam to slučajno zaboravio reći, bio rijedak zvuk u našoj kući.
Nekoliko dana poslije dovela je frajera na upoznavanje. Donio mi je nekakvu čokoladicu, jebote, Životinjsko carstvo ili nešto slično, a ja sam već dobijao duhanski glas i bljuvao spermu k’o hidrant. Bilo mu je neugodno kad sam palcem i kažiprstom uzeo tu jadnu čokoladicu i spustio je na stol, promrmljao je nešto, a ja sam rekao sve je u redu, gospodine, zato jer s nepoznatima na početku treba igrati pristojno, na finjaka. Zvao se Pero, bio je, s obzirom na veličinu čokolade, gadna cicija, na licu mu je visio izraz neke zabrinute kokoši. Bio sam malčice razočaran, vjerovao sam da je stara mogla naći boljega. Opet, kakve sam ja veze imao s njim? Nikakve. A to što me je dobio u paketu sa starom, to je već bio njegov problem u koji se nisam želio petljati. Samo da me ostavi na miru, mislio sam, da ne počne nešto izvoditi. Ako je već na mojoj staroj prakticirao vještine muža, to ne mora obavezno značiti da na meni može prakticirati one očinske, i nadao sam se da je dovoljno bistar da to shvati.
Stara je ispočetka bila nervozna. Jadnica, nije imala pojma što je s mojim ocem, nije znala je li uopće živ, a nije mogla dokazati da je mrtav, pa je štekalo s razvodom, ali je onda njezin frajer potplatio nekoga na općini, stvari su legle na svoje mjesto, oženili su se, i čiča-miča.
Preselili smo se kod očuha u Zapruđe. To je bio kvart po mojoj mjeri. Tu nije bilo Vesne, Bosanaca i sličnih gnjavaža. Tu ljudi nisu, kao u Dubravi, razvijali dobrosusjedske odnose. Tu te nitko nije šišao ni pet posto. U našoj zgradi nisu živjeli Susjedi, već ljudi s licima bezličnim kao prazni formulari; nitko me nije poznavao, niti me je želio upoznati, bio sam apsolutni anonimac, čista divota. S očuhom sam imao savršen odnos. Kao i s ocem, uostalom. Komunicirali smo kad smo baš morali, one uobičajene kuhinjske fraze, a inače – on svoje, ja svoje. Stara je bila u standardnoj formi. Sve u svemu, bili smo prava, mala, nesretna obitelj.
