Oči | Edo Popović

16.

Postoji neki sadist gore koji se dobro zabavlja na naš račun. Pošalje nam stršljena u auto dok pretječemo cisternu, a iz suprotnog nam smjera u susret juri betonska miješalica bljeskajući svjetlima. Propušta na Jelačićev trg sve tramvaj­ske linije, osim one koju čekamo. To što kažu da tramvaj ne kasni zato da bi izludio nas koji ga čekamo, to ništa ne mijenja na stvari, ne? Kakve to veze ima s mozgom? On kasni, i mi smo poprilično bijesni zbog toga.

Tako je tog ljeta u Pagu na Majka i mene sadist poslao dvojicu svojih vojnika. Tek što smo sišli s trajekta, dva mi­licajca su se okomila na nas. Imali smo dosta love, šator, uredne dokumente, u kampu su nas čekale neke Majkove prijateljice, ali ništa od toga nije zanimalo tu dvojicu. Nisu nas željeli na svom otoku. Murjaci su tada bili tako izrađeni da s njima nije bilo razgovora. Država nije ima­la novaca za neke naprednije modele, a oni koji su hodali cestom naprosto nisu razumjeli ni riječi od onoga što ste im govorili, nisu imali ugrađenu spravicu za dijalog. Bili su napravljeni samo da izvršavaju zapovijedi i naređuju, pa smo nas dvojica napravili nalijevo krug i istim se tra­jektom vratili u Karlobag.

Kasnije nas je palac odveo do Zadra i naš smo šatorčić po­digli u autokampu Borik, tik do šatora obitelji De Jong. Za jednog proletera iz Zapruđa bila je to neobična obitelj. Gospođa De Jong posebno. Znala je, tako, u sumrak sjesti ispred šatora i zapaliti lulu. Žena koja dimi lulu!? To mi je bila novost. A ona, pućkala je tu svoju dugu, elegantnu lulu, i zurila preda se, ne bendajući svijet oko sebe, kao da ga nema. Svih tih dana dolje nijednom me nije pogledala, a moji dobro jutro, dobar dan i dobra večer odbijali su se od željeznog plašta kojim se, nisam ni naslućivao zašto, ogrnula gospođa De Jong.

Gospodin De Jong bio je nešto komunikativniji. Na mo­je pozdrave digao bi palac u zrak i rekao: Tito dobar.

Tito je u redu, odgovarao bih ja.

I tako smo nas dvojica svaki dan njegovali kult ličnosti Josipa Broza Tita, i istodobno održavali na aparatima taj primitivni oblik dobrosusjedskih odnosa.

Ne mogu, međutim, tvrditi da su De Jongovi bili na­porni, bučni susjedi, izuzmemo li one nedvosmislene zvu­kove, one prigušene grlene krikove koji su pokatkad noću izlijetali iz njihova šatora, divlje lepršali oko mojih ušiju i tjerali moje srce da brže pumpa krv. Imao sam šesnaest godina, a u tim godinama hormoni brzinom svjetlost pu­tuju krvlju, svi ti steroidi i neurosteroidi jure uspaničeno unutra i sudaraju se, i događala se nevjerojatna stvar: mene bi istodobno roknule erekcija i melankolija.

Medicinski paradoks, kako mi je kasnije objasnio dok­tor Galin, to jest kad sam mu priznao da melankoliju liječim tako što masturbiram. To s masturbiranjem razu­mijem, češkao se zbunjeno dobri doktor, ali da steroidni hormoni izazivaju melankoliju…

I tako sam se ja u melankoličnoj erekciji prevrtao s trbu­ha na bok, s boka na leđa, s leđa na trbuh, i sve u krug, slušajući stenjanje, uzdahe i krikove iz šatora De Jongovih.

Ali, u principu, fućkalo se meni za njih dvoje. Mene je zanimala njihova kći Carla. Krhka petnaestogodišnjakinja, teških, melankoličnih sisa, crvene, melankolične kose, tije­la posutog melankoličnim pjegama bila je, onako, više irski tip. Te pjege, jebemti, zamišljao sam da su to zvijezde na njezinu tijelu, čitava galaksija svijetli noću samo za mene, tako sam zamišljao blisku budućnost.

Nije se, međutim, činilo da ja zanimam Carlu. Plus što sam bio blago retardiran po pitanju žena, što sam se jako, jako teško snalazio u zamršenim mrežama putova što spa­jaju žene i muškarce. Ne, nisam bio kamen, dapače. Moji osjećaji bili su snažni, bujali su tu unutra, metastazirali i proždirali me, ali nisam znao kako da ih izvučem i poklo­nim nekome. U tim stvarima bio sam zelen i gorak.

I tako su prolazili moji melankolični dani u Boriku.

A onda je jedne noći, tek što su krici kod De Jongovih utihnuli, Carla izašla iz šatora i ugledavši me kako sjedim ispred svog šatora, prišla mi i sjela pokraj mene. Majk je otišao s nekim Švabama na plažu, a ja sam se puknuo Staljinovom ludarom i čekao da se počnem osjećati dobro.

Gledao sam Carlu kako ukršta noge, spušta guzicu na borove iglice, a onda me je zagrlila i naslonila glavu na moje rame. U tom trenutku nisam tu vidio ništa čudno­ga, dapače. Votka i analgetici dobro su radili svoj posao i uopće ne bih trepnuo ni da je Jane Fonda sjela pokraj mene i zagrlila me. Sjedili smo tako tamo i slušali pijanu pjesmu s plaže. Činilo mi se da čujem Majka kako razvlači Yesterday, u svakom slučaju bio je tamo netko tko je gadno falšao. Onda je pjesma utihnula, a mi smo i dalje sjedili ispred šatora, nepomični, samo što sam u međuvremenu i ja zagrlio Carlu. Sjedili smo još dugo bez riječi tamo, sve dok nam guzice nisu pošteno odrvenjele, a onda me je Car­la poljubila i otišla natrag u šator.

Ako to nije ljubav, onda ga jebi, mislio sam tada.

Otad su dani postajali sve bolji i bolji. Činilo mi se da ih imam u izobilju, da ih ne mogu potrošiti pa da živim milijun godina.

Jedne nedjelje popodne sva se škvadra iz kampa okupila oko televizora na terasi restorana. Igrala se neka utakmica, neki tipovi u bijelim dresovima protiv tipova u naranča­stim dresovima. I Carla i ja našli smo se tamo.

Tek što je počelo, neki tip u narančastoj majici sjurio se s loptom preko igrališta. Na terasi je nastao muk. I dok je tip u bijeloj majici progonio onog u narančastoj majici, Carla se privila uza me, a ja sam je zaštitnički zagrlio. I onda se tamo na terenu odnekud pojavio još jedan tip u bijeloj majici i uletio u onog tipa u narančastoj majici, i taj se odlijepio od tla, a sva rulja na terasi urlajući skočila je na noge, skočili smo i Carla i ja, zgrabio sam je oko struka, i što je najbolje – u kadru se stvorio neki tip u crnom i upro prstom u zemlju, na što su Carla i svi ti Nizozemci tamo pomahnitali od sreće.

U redu, znao sam ja da se igralo finale svjetskog prven­stva na Olimpijskom stadionu u Münchenu, znao sam da je onaj u narančastoj majici bio nizozemski igrač, kao što sam znao da su oni u bijelom bili Nijemci, ali me bolila patka za to. Važno je bilo to što se u trenutku kad je na­rančasti zabio gol iz penala Carla okrenula prema meni i poljubila me u usta, i ja sam osjetio strašnu simpatiju prema frajeru u crnom koji je svirao penal. U toj gužvi pogledom sam potražio Majka. On je igrao drukčiju ulo­gu, tješio je neku Švabicu, ali bilo mu je super, isto kao i meni. Cerili smo se i namigivali jedan drugome.

Hoću reći, kad si neutralan, kad te za sve boli kurac, uvijek si na dobitku. U nedjelju 7. srpnja 1974. u četiri sata i dvije minute Nizozemci su dobivali, Nijemci gubili, ali smo i Majk i ja dobivali. Devedeset minuta kasnije utakmica je završila, Nizozemska je izgubila, Njemačka dobila, ali smo Majk i ja opet dobivali. Bili smo nenadjebivi tih dana, nikako nismo mogli izgubiti. Kad zauzmete švicarski gard, uvijek ste na dobitku, o tome vam ja govorim.

Te večeri Nijemci su dugo sjedili ispred svojih šatora, pili i pjevali neke svoje pjesme. I inače su to radili, samo su sad imali dobar razlog da piju i pjevaju. Majk je sa svojom Švabicom otišao u grad, a Carla i ja smo ostali u kampu. De Jongovi su neko vrijeme sjedili ispred šatora. Stara je pušila lulu, stari je motao cigarete, oboje su šutke zurili u prazno i razmišljali o porazu, valjda. Onda su se povukli u šator, ali te se noći otamo čulo samo hrkanje.

U neko doba Carla je došla u moj šator. Ležao sam tamo u mutnoj svjetlosti karabitne lampe, pušio, zurio u strop i razmišljao o raznim stvarima. Onda je, velim, ušla Carla i legla pokraj mene. Drhtala je.

Najprije sam pomislio da se nečemu smije, a onda sam shvatio da to Carla prigušuje plač. Nisam baš razumio zaš­to plače, kao što nisam razumio ni one tvrde, reske riječi koje je govorila lica položenog na moja prsa. Bilo je tu mnogo riječi koje je Carla pljuvala poput gorkih plodova, a ja ništa nisam razumio, i nisam pitao ništa. Samo sam je slušao, vjerujući da je i to što plače i grca neko uvrnu­to lice ljubavi.

Nekoliko dana poslije, pokupili smo se iz Zadra. Radilo se o tome da je Majk obradio nekoliko trafika u gradu i da mu je dobri lopovski anđeo prišapnuo da je pitanje se­kunde kad će murja povezati stvar i zgrabiti ga. Majk je već imao prepoznatljiv stil, i dosje, ako sam slučajno za­boravio reći. De Jongovi nisu bili u kampu kad smo odla­zili, i to je donekle olakšalo čitavu situaciju. Nisam znao kako se treba ponašati u takvim prilikama, što bih trebao reći Carli, i te stvari. Otišao sam od Carle k’o pizda, isto onako kako je otac otišao od nas. Brz i čist posao, okrugla brojka, bez onih repova i beskonačnih decimala. Iza mene je ostao samo pravokutnik požutjele trave na mjestu gdje je stajao šator.

Mnogo godina kasnije shvatio sam zašto je Carla plakala. Na onoj kontrolnoj točki na prijevoju iznad Kreševa jedan nizozemski fotograf i ja čekali smo da uniforme provjere jesmo li nas dvojica špijuni ili nešto slično. Sjedeći tamo gore u džipu pušili smo nekakav hašiš, slušali kako topovi rade tamo na istoku oko Sarajeva i pričali o raznim stvari­ma, ali, evo, opet sam odjurio naprijed. A htio sam samo reći da slika požutjele trave na mjestu gdje je nekad sta­jao šator, da me to znamenje prati cijeli život. Uostalom, na što se svodi čitava ta stvar sa životom, nego na prazna mjesta gdje su nekad stajali ljudi.