Oči | Edo Popović

6.

Jebote, rekla je Tamara, pa gdje si?

To je Tamara. Nema tu bok, kako si, kako glava, srce, zubi, jetra, ona odmah prelazi na stvar, in medias res, čovječe. I što sam joj mogao reći o tome gdje sam bio po­sljednjih mjesec dana? Istinu.

Ne znam, rekao sam.

Ne znaš? Mjesec dana te nema, nazivala, poludjela, pa mogao si, kretenu, javiti da putuješ, uostalom, gdje si bio?

Ne znam, ponovio sam potišteno.

Tamara je majstor u otkrivanju petljancije, ne treba te uopće gledati u facu da skuži da nešto petljaš, dovoljno je da ti čuje glas, neviđeni talent. Tako i sad. Skopčala je da ne petljam, osjetio sam da je to skopčala, s druge strane žice vladao je muk, intermeco prije napada panike.

Ma nije to ništa, rekao sam, ovaj put bodro, želeći po­praviti situaciju. I ja sam se nazivao doma, slao si mailove, zvonio si i lupao na vratima, i ništa. Bit će da sam stvarno nekud otišao.

Nemoj ti tu meni, rekla je. Možeš li doći do nas?

U Tamarinom glasu nije odzvanjala molba, već zapovi­jed, nenametljiva, blago intonirana, ali svejedno zapovijed, kako i priliči osobi poput nje.

Sada?

Da, sada.

Nisam siguran da sam u nekom reprezentativnom izda­nju, rekao sam.

Bolje ti je da budeš, rekla je.

Tamara je armenska princeza, ali to sigurno nećete čuti od nje, o tome ona ne priča na sav glas. Njezin otac Adam Atamian predstavlja se kao inženjer šumarstva, na grobu njezine majke Kristine gore na Mirogoju nema nikakvih kraljevskih oznaka, naprosto ne žele publicitet i sve to, a znate i sami kakvi su ljudi, vječno gladni senzacija i osta­loga. Ni meni to Tamara nikad nije priznala, ali to nije mo­glo promaći mojem oku. Držanje, pokreti, crte lica, oči, boja glasa – pljunuta armenska princeza. Osim toga, bolo je u oči zanimanje starog Adama – šumar! Nije li to omi­ljeno zanimanje von Habsburga? Pa ako je ono dobro za austrijsko plemstvo, zašto ne bi bilo dobro i za armensko? Mene, dakle, nisu mogli prevariti u vezi s tim, jedino što mi nikad neće biti jasno zašto se Tamara udala za mene. Ja uopće nisam neki tip na koji bi plava krv odvaljivala, nema ništa u meni, na meni i oko mene što bi moglo pri­vući neku armensku princezu, velim to iskreno, gledam se svako jutro u ogledalo, osluškujem svoje misli i sve to, i jedino suvislo objašnjenje koje mi je padalo na pamet jest da princeze imaju neke svoje mušice.

Vrata mi otvara Tamara i šaca me. Čini se da je zadovolj­na, ljubi me u obraz i propušta unutra.

Tata i David su vani, kaže, i ja se trgnem.

Ali će se brzo vratiti, dodaje.

Razumijem, kažem.

Ne razumiješ ti ništa, kaže ona.

Sjeli smo na terasu preuređenu u zimski vrt. Ima tu raznih biljaka na terasi, i sve izgledaju spokojno, zadovoljno, jer stari Adam, osim što ih zalijeva i okopava, znade satima razgovarati s njima. Ej, curo, kako ljubav ovih dana, kaže tako juki, a ona sva uzdrhti od dragosti, tko ne bi. Na zi­du uramljene fotografije drveća i bilja s potpisima. Hrast lužnjak. Atriplex prostrata. Marcanthia polymorpha. Tu sve izgleda tako mirno. Čak i ta histeričnocrvena atriplex prostrata zrači mirom. Ovako valjda izgleda raj, jebemti, tu samo životinje fale.

Nemam pojma, rekao sam, nemam ti što reći, naprosto sam preskočio jebenih mjesec dana.

Sranje, rekla je Tamara. Hoćeš li čašu vina?

Dakle, pomračenje, kaže Tamara natočivši vino u čaše za vodu od debelog stakla, jer ona uopće ne šljivi finoću.

Ne znam, rekao sam. Doktor Galin priča o nekakvoj spirali. Nešto kao one spiralne stepenice, samo što ne ideš ni gore ni dolje, već se na jednoj razini vrtiš u krug. Kao, normalno živiš, ali mozak to ne registrira. Veli da je to posljedica nekakvog anksiozno-depresivnog sindroma. Bez veze.

A nije to neka tvoja…

Neka moja igrica?

Tamara je kimnula. Izvukao sam iz džepa limenu ku­tijicu.

Fleur de Savane, rekla je Tamara sa savršenim fran­cuskim akcentom jer je to vodeni žig plemstva. Otkad to pušiš?

Nema tomu dugo, pripalio sam cigarillos, otpuhnuo oblačić dima i gledao kako se ustremio gore prema svojoj nebeskoj braći, ne sluteći da se između njih ispriječila sta­klena nadstrešnica.

Fuj, kako smrdi.

Kako to možeš reći jednom cvijetu?, pogledao sam Ta-maru. I nije nikakva moja igrica, zašto bih to, uostalom, izmislio?

A što kaže Galin, hoće li se to ponavljati?

Ne zna. Iskreno, on misli da nešto muljam.

Jebemti, rekla je Tamara zadivljeno, kod tebe ništa ne može proći bez komplikacija. Sjećaš se kad si onda pošao na vece, a na tebe se iz čista mira srušio onaj ormar za cipele?

Bila je to istina.

Ili kad si na buvljaku kupio onu kutijicu, a unutra je bio živi škorpion.

I to je bila istina. Tamari je krenulo s tim glupim si­tuacijama u kojima sam se zatjecao, i tko zna dokle bi ih nabrajala da se nisu pojavili stari i David.

David se ošišao otkako sam ga zadnji put vidio.

Bok, tata, kaže on.

Bok, Davide, kažem mu.

Gledamo se suzdržano, kao dva čovjeka koji se dugo znaju, ali se ne viđaju često i nemaju mnogo jedan drugome reći. Za njega sam više osoba s fotografija o kojoj mu Tamara priča, nešto kao lik iz stripova. Pozitivac, pretpo­stavljam, ali ipak samo lik koji se zove Tata. On za mene nije lik iz stripova, već izvor nelagode, i zato ga ne zovem sinom. Ne bi bilo pošteno s moje strane, ne. Osim toga, ka­ko zakržljalo dijete, što Tamara tvrdi da jesam, može ikoga zvati sinom? Isto tako, Tamaru nikad nisam nazvao svojom ženom, ali ne zbog poštenja ili zakržljalosti, već jer to zvuči prostački. Moja žena. Moj auto. Moj pas. Dobro.

Gledam Davida i mislim si kako je ispao tako lijep za­to jer mu to nismo namjerno učinili. Nismo te noći imali nikakvih namjera po tom pitanju, nikakvih pretenzija i slično, a mora da je začet baš one noći u šumi rogača pune neke čudne kemije i munja u zraku, Tamara je bila tekuća svila, a meni je srce lomilo rebra, bio sam tada koma, imao sam težak period iza sebe, i nije izgledalo vjerojatno da će se išta promijeniti, ali bilo je trenutaka u kojima sam mogao zaboraviti neke stvari koje je vrijedilo zaboraviti i još neke druge stvari, kao kad brisačem prebrišeš vidik ispred očiju, ostane neka mliječna magla, i na trenutak ti se učini da postoji neka šansa, da će se pojaviti nešto no­vo, nešto još neviđeno, neki vidik od kojeg će srce početi kucati drukčije, i mišići će se pokrenuti u nekom novom uzbuđenju, a stari Adam gura se u to sjećanje i pita me što mislim o odlasku nekoga na svjetsko prvenstvo.

Kakvo svjetsko prvenstvo?, pitam ne skidajući očiju s Davida. Tko ide na svjetsko prvenstvo?

David sliježe ramenima.

Pa naši nogometaši, veli stari nestrpljivo, sinoć smo tu­kli Slovence, zar nisi gledao utakmicu?

Ah, zato se pucalo po kvartu, kažem i upitam Davida: A jesi li ti gledao tekmu?

Ma kakvi, odmahne on, igrao sam Play Station.

Razbili smo ih, kaže stari.

Za jednog potomka armenskih kraljeva, kažem mu, vi ste poprilično napaljen Hrvat.

Bez uvrede, Kalda, ali to sam rekao samo onako, da uspostavim kontakt, a to mi je uvijek problem kad si ti u pitanju.

Bez nervoze, kažem, cijeli život je pred nama.

Osim toga, kaže on, to s kraljevima, to ti je glup štos, dosadan si, stalno to ponavljaš.

Samo vi pričajte, kažem, znam ja dobro tko ste vi.

Ima nešto u kući Atamianovih, nešto što ti pruža osjećaj da ti se tu ništa loše ne može dogoditi. Tu ti olabave sve one kočnice, počneš sličiti sebi, to jest onome kakav bi trebao biti. Pričaš s Tamarom, gledaš Davida kako se udu­bio u neku igru, malo podjebavaš starog Adama, dobro se osjećaš, i počneš vjerovati da stvarno postoji neka šansa da se to i sutra ponovi, i sutra, i sutra, i sutra, razumiješ što hoću reći. Ali onda Tamara kaže nešto, nešto za što nikome od njih ne treba posebno objašnjenje, naprimjer hoćemo li Ligreto? Nato se David ozari, živne malo i šumar, a ti se upitaš jebemti što je to Ligreto, što se to uopće događa ovdje, a onda skopčaš da si iskopčan, iskopčan iz njihovih života, i da je vrijeme za polazak. I digneš se, a David, te pita zar nećeš s nama Ligreto? Drugi put, kažeš mu i ru­ka ti pođe prema njegovoj glavi, ali ti si već u svojoj staroj koži, u dobroj staroj sjebanoj koži, zakopčan do grla, i ru­ka ti se zaustavlja na pola puta, i razmišljaš o tome kako nikad nisi prešao više od pola puta prema Davidu, nisi ni mogao, ti putevi ostali su ti nepoznati, a kad si mu se i pokušao približiti, uvijek si se mučio, gubio, lutao, udarao, upadao, strahovao, i na kraju odustajao, i dok Tamara za­tvara vrata za tobom plače ti se, ali ne kao kad gledaš rane svoga sina, plače ti se kao kad se rušiš s nekom glazbom, koja te cijelog obuzme i digne, i ti lebdiš znajući da će već u sljedećem trenutku glazba prestati, da ćeš s posljednjim tonom i ti pasti, tako ti se plače.