Oči | Edo Popović

34.

I onda, jednoga dana: Beng! Beng! Beng! Sjediš na terasi kafića, piješ kavu, a iznad tebe neki MIG upravo je probio zvučni zid i bacajući one toplinske mamce ustremio se prema nebu, želeći samoga Boga opaliti u trbuh. Trenutak kasnije vidiš ga kako lebdi visoko gore, šepuri se, blješti na suncu, a onda se sunovrati izbacujući raketu.

Rat je, dakle, tu. Nije važno zašto je započeo. A nije zbog tebe, sigurno nije, zato što te je netko krivo pogledao, uvrijedio, ili zeznuo za lovu, to sigurno ne. Rat je tu, nema više ljudi smo, dogovorit ćemo se. Sad gomila naoružanih luđaka hoda naokolo pokušavajući ubiti jedni druge, a u takvoj situaciji ostaje ti samo sačuvati glavu. Pritom je sa­svim svejedno kako ćeš to izvesti, kod takvih stvari detalji su posve nebitni.

Radilo se, zapravo, o kokošarenju. Jugoslavija, federacija Sr­ba, Hrvata, Slovenaca, Muslimana, Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca i još nekih nesretnika koji su imali nevjerojatan peh da žive u zajedničkoj državi, skrpanoj od ostataka Otomanskog carstva i Austro-Ugarske Monarhije, raspadala se i sad se radilo o tome tko će si u džep strpati više keša.

Najprije su neki kreteni smislili teoriju da je Srbija tamo gdje su zakopane srpske kosti. Onda se pojavio taj putujući cirkus: bradonje u šubarama i kožusima hodali su uokolo i mahali zastavama, križevima, bocama, lubanjama, kosti­ma, noževima, puškama, ikonama i posterima, pljujući strah oko sebe. Lajali su o svetoj srpskoj zemlji, o starim bitkama, carevima i izdajama, o djeci ubijenoj maljevima, o psima zašivenim u trbuhe trudnica, o spaljenim selima, i jamama, i opet o svetoj srpskoj zemlji i starim bitkama.

Mjesecima su te brbljarije punile srpske novine i teve programe, i ljude je konačno uhvatila prpa. Logično. Tko bi želio da mu netko ubije dijete, spali kuću, raspori ženu i unutra zašije psa?

Zatim su bradonje počeli rušiti stabla i bacati ih na ceste u Hrvatskoj što vode prema moru. Nema prolaza, govorili su zapanjenim turistima, ovo je Srbija. Jugoslavenski vojnici u ratnim uniformama stajali su sa strane, pokraj tenkova i oklopnih kola, i promatrali predstavu. Čuvali su, vele, mir. A zapravo su čuvali bradonje, koji su mnogo cugali tamo na barikadama, pa da im se nacuganima nešto gadno ne dogodi. Mislio sam, kad počne sranje, a počet će, ovdje je uvijek bilo previše zainteresiranih za razna sranja, ja ću već nekud na sigurno. Ništa od toga nije me zanimalo. Ni­sam želio sudjelovati u tome.

Jedan od tih dana posjetila me majka. Nismo se vidjeli dugo vremena, nije bilo razloga da se posjećujemo, i onda je ona došla u nenajavljen posjet. Bila je tužna, i ja sam se poveselio da je riknuo onaj pas od njezina muža, i da mi je to došla javiti. No, pokazalo se, prerano sam se obradovao. Pas nije riknuo. Dapače, osjetio je zov divljine, pa je pro­dao stan, i sad se sele u neko selo pokraj Okučana. Znao sam da je iz neke selendre u zapadnoj Slavoniji, majka i on odlazili su tamo još dok sam stanovao kod njih. I premda me se uopće nije ticalo što će i kako će njih dvoje sa svojim životima, upitao sam je zašto odlaze iz Zagreba. Majka se promeškoljila na stolcu i zagledala u vrhove svojih cipela. Starih, iznošenih cipela, napukle kože, izlizanih peta. Čini­lo se da joj baš nisu cvale ruže, kak se ono veli. Primijetila je da zurim u njezine cipele, pa je pocrvenjela.

Ove su mi za svaki dan, rekla je.

Kimnuo sam.

Peru je strah, rekla je.

Strah? Čega ga je sad odjednom strah?, upitao sam. Se­mafora? Kazališta? Tramvaja?

Ne, rekla je majka, ne primjećujući moj sarkazam. Strah ga je ustaša.

Nasmijao sam se.

Ustaša? Kojih ustaša? Gdje su ustaše?

Ovdje, kod nas, rekla je majka. Ubijaju trudnice i pale kuće, dodala je.

Ah, tako dakle, rekao sam i upitao je otkud joj ta pri­ča.

Iz novina, rekla je.

Kakvih novina?

Majka je slegnula ramenima.

Dakle, sve su to bile novosti za mene – prvo, gospon Pe­ro je skužio da je Srbin, i drugo, počeo je kupovati novine. Tip koji se nikad nije približio trafici radi novina (Bacanje dinara, govorio je), sad je počeo gutati sve što je pisalo u njima. A u novinama koje je on kupovao pisalo je ono što su bradonje lajale. I tip je odlučio zbrisati iz Zagreba.

Vidi što se događa oko nas, rekla je majka. Bolje je da odemo.

Gledao sam je. Žena koja je tu sjedila i smušeno se osvr­tala okolo po sobi, to je moja majka. Moja majka!

MOJA JEBENA MAJKA.

Ili bi to tako trebalo biti.

A ja, što sam ja tada osjećao?

Bilo mi je mučno i želudac mi se dizao. Bio sam bijesan. Osjećao sam kako mi iz kostiju navire otrovni smijeh. Za­mišljao sam Peru kako pakira stvari, i kako s posebnom pažnjom pakira svoje skulpture od šibica u one kutije s naljepnicama NE TUMBAJ, FRAGILE i strelicama koje pokazuju gore i dolje.

Osjećao sam da je to posljednji put da vidim majku.

U to vrijeme u Hrvatskoj je glavni bio Padre, na prvi po­gled bezopasan, no vrlo ponosan tip. Bio je, recimo, pono­san što Hrvati nisu Srbi. Mi Hrvati smo Hrvati, derao se kad god bi mu gurnuli neki mikrofon pod nos. I Europlja­ni, dodavao je. Također, bio je ponosan što mu žena nije maoistkinja, već domaćica. Pa je onda bio ponosan što se najdulja ulica u Zagrebu proteže u smjeru istok-zapad, a nipošto zapad-istok, pa onda što Zagrebom voze tramvaji, a ne trolejbusi, i sve takve stvari.

Bio je, zapravo, nastran tip, taj Padre. Obožavao je, re­cimo, ljubiti državnu zastavu. U svakoj prilici pipao ju je i ljubio, a pritom je drhtao, trzao usnama i kolutao očima, jebemti, svršavao je, uopće, ponašao se prema toj obojenoj krpi kao prema gaćicama neke super kurve, što se onda tu­mačilo kao domoljublje bez premca, kao čista i nesebična ljubav prema domovini.

Isto tako, bio je tu i onaj propalica iz Mariskijeve sobe, dok je ovaj štrajkao glađu. Najprije ga vidiš na telki, u iznošenom pepita odijelu i istrošenim cipelama, špićoke iz pedesetih, priča o nečemu. Uglavnom, ispalo je da su ga komunjare mučile, izlanuo je nešto što nije smio, ili nešto slično, i on je sad ogorčen. Oduzelo mu bilo pasoš, bio je žrtva komunizma, veli, pravi hrvatski mučenik.

Standardna pričica.

Malo poslije, tip opet na telki, vraća se s turneje po Americi, gdje je žicao novac za spas svog naroda. Znači, dobio je pasoš, tu se nešto opasno mijenja, ljudska prava i to, i vidiš ga na aerodromu u istom onom odijelu, ali u no­vim cipelama i s vrećicom Duty Free Shopa u ruci. Stvari očito idu nabolje, fijuče vjetar promjena, cipele su one od dvjesto dolara, a žena će otkačiti od sreće što se parfema tiče. Izgleda da je tip strpao nešto novca i u svoj džep, al’ dobro, ne može se čovjek boriti za svoj narod švorc i u starim cipelama.

Nekoliko mjeseci kasnije vidiš ga u ganc novom odijelu, furaju ga okolo u nekim finim kolicima u pratnji murje, sve one gorile oko njega, i žena u nekoj dlakavoj životinji, plus što on više nije propalica, već ministar. Okupio škvadru, iste one tipove iz Mariskijeve hotelske sobe i njima slične, i oni su sad glavni, odlučuju o brutonacionalnom, ekonomiji, i našim guzicama.

Dotle, jugo-uniforme su se povukle sa zagrebačkih ulica. Vikendima više nisu kuljali iz kasarni i okupirali kafiće, restorane i kina, nije se moglo vidjeti oficire kako se po­slije podne vraćaju kućama, povukli su se kao more uoči razornog vala.