Oči | Edo Popović
40.
Jutros, dok sam pio kavu, na mene se kroz prozor svalila neka melankolična melodija. Netko je na harmonici žvakao i razvlačio temu iz nekog filma, ili nešto slično. Što god bilo, svirač je gadno falšao. Izlazeći, zatekao sam ga ispred ulaza. I dalje je razvlačio mijeh i gledao gore prema prozorima i balkonima.
Kako je, prijatelju?, upitao sam ga.
Šta misliš kako je?, rekao je. Nikako. Nitko ne daje ništa.
Budi sretan, stari, što nitko ne puca na tebe, rekao sam. Znaš li ti koliko je sati?
Prokletniče, rekao je.
Uostalom, možda bi i dobio nešto da prestaneš mučiti tu stvarčicu, da samo ispružiš ruku.
Prokleti prokletniče.
Oca sam zatekao u bolničkom parku. Sjedio je na sunčanoj strani i žmirkao kao neki gušter. Nije izgledalo da je iznenađen što me vidi.
Došao si, rekao je.
Kako stojiš s aparatom za kisik?, upitao sam ga.
Kako to misliš?
Možeš li ikuda bez njega?
Zašto?
A možda bi i saznao, kad bi prestao postavljati protupitanja, rekao sam.
Oprosti.
Mislio sam, da odemo na neki izlet.
E, sad se iznenadio.
Pa, mislio sam, ako možeš bez aparata, i ako te ovi puste…
Tko njih šiša, subota je, rekao je. Idem se presvući.
Vozimo se autoputom prema istoku, prošli smo već pokraj onih željeznih grdosija od naftnih pumpi, ostavili smo iza sebe i petrokemijski kompleks u Kutini, i nastavljamo dalje ispod čistog kasnoproljetnog neba, pod budnim okom škanjca koji krstari iznad polja djeteline. Uglavnom šutimo. Stari se sakrio iza sunčanih naočala i gušta na suncu što tuče kroz prednje staklo, ja zurim u asfalt koji nestaje pod haubom, a kad i progovorimo, onda su to škrte rečenice o bolesti, terapiji i gadnom učinku lijekova na jetru. Ili ovakve stvari:
I tako, veliš, bio si oženjen.
Jesam.
I imaš sina?
Da.
David, zar ne?
Da.
Kako je David?
Dobro.
Kako mu je u školi?
Super.
Kad ćeš me upoznati s njim?
Uskoro.
Kako glupa situacija, da sam sad tu s ocem, za kojeg uopće nisam računao da ću ga ikad više vidjeti, niti sam to želio, dok s druge strane nikad nisam saznao što se dogodilo s majkom, za koju sam se očajnički nadao da ću je opet vidjeti. Dugo vremena kucao sam na razna vrata, okretao razne telefone, pisao na razne adrese. Ništa o njoj nisu mi znali reći ti tipovi tamo, ti lovci na nestale. I onda sam prestao kucati, nazivati, pisati. Shvatio sam da je majka završila kao Tim, nije bilo nijednog razloga da i ona ne završi tako. Bila je dovoljno nevina da je ubiju i bace u jamu s drugim nevinima, koliko ih je samo tako završilo tih godina. Ima jedan takav grob u brdima pokraj Bihaća. Nalazi se u udolini na rubu šume, ukrašen je zahrđalim čahurama i praznim bocama sumporne kiseline, a grane graba koje se nadvijaju nad njim u proljeće ne pupaju od straha i tuge.
Stojeći onog proljeća tamo, u glavi sam začuo glasove kako urlaju da je sve otišlo u kurac. I danas ponekad čujem te glasove. Kad jednom u glavi začuješ glasove kako urlaju da je sve otišlo u kurac, to samo znači da konačno osjećaš nešto.
Kud ono idemo?, pita otac.
Na izlet koji si onda obećao, kažem zlobno.
Kad sam to obećao?, pita nervozno.
Pa onda, velim, kad si na kartama dobio onaj auto.
Pogledao me i nasmijao se.
Sjećaš se toga, ha?
Sjećam se da si tada svašta obećao, rekao sam. Da ćeš ovo i ono.
Žedan sam, promijenio je temu i pokazao na benzinsku postaju ispred nas.
Skrenuo sam na benzinsku i parkirao. Parkiralište je bilo pusto. Samo je jedna roda hodala tamo po travnjaku i kljucala, uopće se ne obazirući na nas.
Može pivo?, pitam ga.
Može, kaže on.
Donio sam iz trgovine limenke hladnog piva, pa smo sjeli na travnjak i pili.
Gle ovu rodu, kaže on.
Jebeš rodu, kažem.
Nećeš me upitati zašto sam otišao?, pita.
Odmahnem glavom.
Kakve koristi od toga, kažem.
Imaš pravo, kaže. Samo da znaš, nisam te nikad zaboravio.
Ma jasno, rekao sam. Toliko me jako nisi zaboravio, da si me odmah potražio kad si se vratio u Zagreb.
To nema veze, kaže. Sad mi je žao što ti nisam bio od neke pomoći, i što si, zastao je i onda oprezno dodao: patio zbog svega.
Nemoj biti tako skroman, kažem, itekako si mi bio od pomoći.
Ne moraš biti zloban.
Uopće nisam zloban, kažem. Evo, kupio sam si stan od prodaje one kuće u Dubravi.
Stari je kimnuo.
I nemoj si ništa umišljati, kažem, uopće nisam patio, niti išta slično.
Digao sam se i otišao do auta po cigarillos.
Nakon svega ti i dalje pušiš, kaže stari.
Dimio sam savanski cvijet, potezao iz limenke i sve bi bilo uredu da se tamo na sjeveru nisu tamnili Kričko brdo i Psunj.
Vidiš, rekao sam i pokazao rukom prema brdima, tamo je živjela mama.
Stari se trgnuo.
U nekom bezveznom selu koje je smrdjelo na balegu, kažem, i ukratko mu prepričam neuspješnu potragu za majkom.
Stari nije ništa rekao. Samo je zurio preda se. Gledao sam ga. Na njegovu licu nije se vidjelo žaljenje, još manje bol. Nikakvih burnih osjećaja nije bilo tamo. Iza te borama izbrazdane kože stanovao je nemoćni starac koji se predao.
Da odemo gore?, pitam ga.
Nema potrebe, kaže.
Hoćemo li onda još po jedno?, pitam.
Umoran sam, kaže, radije bih da se vratimo.
U povratku otac je kunjao cijelim putem. Ja sam razmišljao kako ne bi bilo loše naučiti taj Ligreto, kako je krajnje vrijeme da se riješim starudije i ostalog krša, iz glave i iz podruma. Pravio sam spisak stvari kojih bi se valjalo riješiti. Bilo je toga dosta. Za početak, mislio sam, mogao bih večeras Davidu i Tamari konačno odnijeti one ušljive božićne poklone.
Oca sam iskrcao na bolničkom parkiralištu.
Hvala ti, rekao je izlazeći iz auta.
Na čemu?
Nije odgovorio. Pognut, krutim koracima, krenuo je preko bolničkog parkirališta. Hodao je kroz kašalj i prostačko kreštanje dežurnih sestara što su frcali kroz otvorene prozore. Kroz miris borovine, užeglog ulja, benzina i nekog dezinfekcijskog sredstva. U popodnevnoj svjetlosti koja je na propaloj fasadi treperi poput žeravice.
Kad se popeo na trijem, i zastao ispred ulaznih vrata da propusti neke ljude koji su izlazili, iskočio sam iz auta i povikao za njim. Okrenuo se i začuđeno me pogledao.
Jesi li još uvijek u šestici?, upitao sam.
Najprije se mrštio, a onda je skopčao.
Jebeš brojeve, rekao je i ušao u bolnicu.
