Oči | Edo Popović

19.

 

Bio je tu taj žuti autobus koji se škripeći zaustavio na na­sipu, pokraj telefonske govornice obojene u narančasto. Izišao sam iz autobusa, protegnuo se i osvrnuo uokolo. Pustoš dokle god pogled seže. Samo rijeka, nasip i nisko nebo. Tada je autobus nestao, a potom je zazvonio telefon. Prišao sam govornici i podigao slušalicu.

Tko je to tamo?, upitao je neki muški glas.

Šutio sam, naprežući se da odgonetnem što govori jedan drugi glas koji je dopirao iz pozadine, Zorin glas.

Spustite slušalicu, odmah, rekao je muški glas i nasta­vio: Neka jedna patrola provjeri tko je to na aparatu broj 91.

Spustio sam slušalicu i zagledao se u ogradu od bodlji­kave žice podignutu na nasipu, koja se pružala u nedogled. Čudio sam se što je odmah nisam primijetio. Potom sam podigao slušalicu i utipkao Zorin broj telefona. Javio mi se onaj isti glas. Spustio sam slušalicu, ali glas se i dalje čuo iz zvučnika na tijelu aparata.

Gdje je ta patrola!, urlao je.

U tom trenutku naišlo je pet debelih dječaka u naranča­stim uniformama.

Što radite ovdje?, upitao sam ih.

Ništa, odgovorio je jedan.

Onda odjebite.

Tada je preko nasipa preletio letač na skijama. S la­koćom sam se podigao s nasipa i poletio za njim. Na drugoj obali letač je nestao, pa sam se spustio na ulicu, između prljavih, poderanih pročelja sirotinjskih prizemnica išara­nih grafitima. Na ulici nije bilo ljudi, samo pas žutih očiju. Stajao je tamo, nepomičan, i zurio u me.

Nisi trebao podići slušalicu, zarežao je.

I ja se budim oblijepljen znojem i strahom.

 

Koje olakšanje, jebemti. Kad skužiš da okolo nema debe­lih klinaca u narančastim uniformama, pasa koji govore i žilavih telefona. Da se i dalje nalaziš u svijetu sivomaslinastih, plavih i maskirnih uniformi, u kojem psi ne govo­re, ljudi lete uokolo samo kad ih dohvati neka granata, ili automobil-bomba, a telefone vrlo jednostavno možeš ušutkati. Pritiskom na tipku samo prekineš vezu, onako kako tebi Zora svaki put bez riječi učini. I ljut si zbog toga, naravno da si ljut, jer malo je kurvi koje pružaju ta­kvu prvoklasnu bliskost. Kao što je sve manje mjesta na kojima te trebaju.

 

Dođeš, tako, u neku redakciju, pod uvjetom da se probiješ pokraj portira i tajnica, a tamo ti vele:

Žao nam je, ne trebamo pametnjakoviće, već NOR­MALNE ljude.

Naravno da ciljaju na tvoju dionicu s Luluinom guzi­com i Kitaibelovim jaglacem, i da uopće nisu oduševljeni što vide tvoju njušku. I tako se sve češće događa da o poslu razgovaraš s nekim klincem čije ti ime ništa ne govori, ali to uopće nije važno, više ne. On je urednik, sjedi za stolom opušten, nafutran samopouzdanjem, a s druge strane si ti, pokušavaš ostati hladnokrvan, sačuvati ono malo dostojan­stva što ti je preostalo.

A kako bi ti htio da OTUDA izvučemo fotke?, pita te dripac i gadljivo upire prstom u tvoj Nikon F 4.

Kliještima?

I bude ti jasno, jer nisi papak i jer imaš dovoljno onih idiotskih vijuga, bude ti dakle jasno da sad tu možeš izrecitirati Bibliju unatraške, ali da ništa neće promijeniti ono što slijedi. Jer, kao što rekoše, njima su potrebni normalni ljudi, a normalni ljudi

NE petljaju s armenskim princezama

NE voze se tramvajem psihijatru

NE haluciniraju jaglace i velebitske degenije

NE pretvaraju se u bijeli plamen

i, što je najvažnije, oni nipošto

NE sanjaju pse koji govore.

Normalni ljudi

jedino

i isključivo

jedu

razmnožavaju se

odlaze na posao

i izvršavaju naređenja.

 

I sad se ti možeš držati poslovnog bontona i reći tom dripcu: Ali, cijenjeni kolega, dopustite mi da Vam ukažem na…

Možeš ga, također, poslati u kurac.

Isto ga možeš zviznuti kamerom u glavu.

A možeš izabrati i neku kooperativniju varijantu, to jest poniziti se, što, gutajući slinu, i činiš.

Nema frke, kažeš mu, nabavit ću tu jebenu digitalku.

A on te pogleda s onim nestrpljenjem svojstvenim lju­dima koji moraju trošiti riječi na očigledno. I onda ti zada posljednji udarac.

Ne razumiješ, kaže on, ne ta naprava, već TI, TI si stara priča, i tvoje vrijeme je prošlo.

 

Pas, rekao je Igor kad sam mu kasnije tog jutra uz kavu servirao svoj san. Kakav pas?

Tako, običan pas žutih očiju, rekao sam.

Običan pas žutih očiju, ponovio je Igor. To nije dobar znak.

A zašto to ne bi bio dobar znak?, upitao sam. Što fali psu žutih očiju?

Pas je psihopomp.

Psihopomp?

Pratilac duša u podzemni svijet.

Prvi glas, rekao sam.

Gleda me ispitivački, onim jebenim glečerskim očima, kao da o meni zna nešto o čemu ni sam pojma nemam. Lako moguće, uostalom. Gledajući ga ovakvog, s tankom, gotovo prozirnom kožom napetom na kostima lica, i tim očima… Bio sam jednom na nekim planinskim jezercima gore u Sloveniji. Nekim neprozirnim jezercima uglačane površine starim 8000 godina. I koliko god sam se trudio, nisam unutra ništa mogao nazrijeti, čak ni stabljike lopoča koji su cvali uz obalu. U jednom trenutku, zureći u tu, ne mutnu, već gustu vodu, osjetio sam vrtoglavicu. A onda strah. Pa paniku. Ufurao sam se u to da jezerca uopće nemaju dna, štoviše, da to uopće nisu jezerca, već bezdani koji čuvaju… koji čuvaju, zašto ne, tajnu vremena. E, takve su i Igorove oči. I onda još počne mljeti o psima grobarima.

Nije dobro što si sanjao psa, rekao je.

Zajebi tu priču, rekao sam.

U svakom slučaju, rekao je, trebao bi se kloniti telefona. Barem na neko vrijeme.

Ma nemoj, rekao sam. A ti bi se zauvijek trebao kloniti moje kave.

Zašto?

Čuj, zašto? Zato što sam onaj put morao gmizati okolo po ledu, jer si mi potrošio zadnje zrnce.

Ja ne pijem ja sam, rekao je Igor, piješ i ti.

Je li?, rekao sam. A jesi li ikad razmišljao o tome da je mene komada jedan.

Nisam, rekao je Igor. Ali kakve to veze ima?

Kakve to veze ima? Pa takve što sam, očito, uplatio ži­votni aranžman za jednu osobu, eto kakve.

Nije se činilo da je Igora bilo briga za moj životni aranžman. Sudeći prema njegovu pogledu opet je otplovio nekamo, dumao o nekim drugim stvarima. I kad je doveslao natrag:

Zanimljivo, rekao je.

Šta je zanimljivo?

To što ljudi sanjaju.

Bez veze, rekao sam, svi ljudi sanjaju.

Ja ne, rekao je.

Valjda se ne sjećaš svojih snova.

Odmahnuo je glavom.

Ja ne sanjam.

Pričaš gluposti, rekao sam.

Ne pričam gluposti, rekao je blago. Mi munjeni ne sa­njamo, mi živimo snove, nama je to normalno stanje. I zato bi mi baš mogao ubuduće posuđivati svoje snove.

Da ti ih posudim?, rekao sam. Kako?

Pričaj mi ih.