Oči | Edo Popović
14.
Majkovi i moji putevi razišli su se kad sam, spletom tragikomičnih okolnosti kao što ćete kasnije vidjeti, otišao iz Zapruđa. Štros, Turist, Big Ben i slična mjesta na koja smo zalazili tada su već bila ispala iz igre, život se preselio na neka druga mjesta u gradu, i ja godinama nisam viđao Majka, niti sam išta čuo o njemu. Što bi rekao Agejev, velika je Moskva, i mnogo je ljudi u njoj.
A onda je u rano ljetno poslijepodne tisuću devetsto devedeset druge Majk ušetao u Majmunjak u Ilici. Samo tako. Vani je bila neka gadna sparina, osim muha i šankerice bio sam jedino stvorenje tamo, nije bilo neko vrijeme za izlazak. Bavio sam se malo pivom, malo sam slušao radio, malo šankericu. Bila je mrzvoljna, očito sam pokvario njezinu popodnevnu dremku. Zurila je kroz izlog kafića i pričala o tome kako više nikoga nema, kako su ljudi otišli iz grada, ostale su samo te proklete muhe, i prosjaci… A onda je, velim, u kafeteriju ušetao Majk.
Zagreb je velik, ali ne baš kao Moskva.
Majk se promijenio. Bio je mnogo mršaviji nego u flower power fazi, imao je kratku, prosijedu kosu, kosti lica napinjale su mu kožu, usne su mu bile oštrije, oči tvrđe, ali sam ga svejedno prepoznao iz prve. Ni ja nisam bio u izdanju iz sedamdesetšeste, uopće, bio sam daleko od nekog pristojnog izdanja, ali je i on mene prepoznao od šuba. Stajali smo neko vrijeme za šankom i gledali se bez riječi, a onda se Majk pokrenuo.
Dakle, Kalda, rekao je.
Majk, lopino, rekao sam.
A ne, to sam bio u komunizmu. Sad se to zove ugledni poduzetnik.
Majk se uopće nije šalio. Svatko tko je u komunizmu sjedio zbog nečega, mogao se nakon tisuću devetsto devedesete bez problema ugurati na listu uglednih. Neki gadan šaljivdžija gore miješao je i dijelio karte tih dana, pa ste onda dobijali potpuno odvaljene kombinacije. Na primjer, u jednom trenutku državu su vodili redom bivši robijaši. Predsjednik države bio je robijaš. Predsjednik Sabora isto tako. I premijer je ležao, i nekoliko ministara, i stranačkih vođa, i saborskih zastupnika, svi su oni odležali kao politički, ili kao lopovi.
S njima pod ruku išli su bivši špijuni, murjaci i cinkaroši. Društvo se držalo skupa. Što bi oni jedni bez drugih, ne? Bilo je tu onda i raznih drugih bivših, od bivših vozača i poslovođa u dućanima do bivših trafikanata, konobara, pekara, geometara i tako dalje. Isto tako bilo je tu i mnogo bivših emigranata, džepara, kokošara, švercera, prevaranata i raznih drugih propalica. I svi su oni skupa sad bili krema.
Deluks tipovi.
Domoljubi.
Dobro.
Majk nije imao političkih ambicija, niti se zamaskirao u domoljuba. On je bio samo lopov. U poslove je ulagao vlastitu kožu i sve što ide uz to. Ako te uhvate, najebao si. Ako te ne uhvate, glavni si. Dobra, stara pravila koja, otkad je svijeta, važe za sve ljude, osim za deluks tipove i domoljube.
Saznao sam tada u Majmunjaku da su, nedugo nakon što sam odselio iz Zapruđa, Majka zgrabili. Pao sam zbog prezervativa, rekao je gorko. Što je bilo? Napalio se na neku žensku, a ona nije htjela ni čuti bez prezervativa. Usred noći. Izjurio je iz stana narajcan, i lud od bijesa, i šipkom sredio trafiku kod autobusne stanice. Uhvatili su ga na povratku, ispred haustora. S plijenom u rukama, nasmijao se, s jebenim prezervativima, žvakama i štekom cigareta. Odležao je dvije godine u Lepoglavi, a onda je otišao u Njemačku, u Frankfurt, gdje se, veli, snalazio. Nedavno se vratio u Zagreb, i sad se tu snalazi. Nešto u vezi s kockarnicama i poker automatima, rekao je neodređeno. Znao je čime se ja bavim, viđao je u novinama moje fotografije.
Tko bi rekao?, vrtio je glavom.
Što to?, upitao sam.
To da ćemo se opet sresti, rekao je. I da ćeš ti postati fotograf, a ja…, zašutio je.
Uspješni poduzetnik, ponudio sam mu odgovor.
Malo morgen, rekao je, prije ću dospjeti na naslovnu stranu.
Izvukao sam iz ruksaka Leicu u zmijskoj koži. Mogu li?
Samo naprijed.
Tada je iz zvučnika radija odjeknuo kreštavi plač Janice Joplin.
Naježio sam se. Ovdje nešto ne štima, pomislio sam. I Majk je osjetio da nešto nije u redu. Namirisao je moj strah. Osvrnuo se uokolo i, kako nije spazio ništa prijeteće, upitao je u čemu je problem.
Sjećaš li se Senke i Goge?, upitao sam ga.
Ispalo je da se Majk sjećao Senke i Goge i onog tuluma, ali se uopće nije sjećao da smo cijelu tu noć slušali Pearl.
Isto tako nije se sjećao da je te noći spržio najmanje deset štapića pačulija.
Miris pačulija bio je vrlo popularan šezdesetih, za vrijeme flower power pokreta. U Zagreb, glavni grad Socijalističke Republike Hrvatske, flower power i pačuli stigli su s uobičajenim zakašnjenjem. Oboje su u Zagrebu bili popularni sedamdesetih, a meni se, zahvaljujući onoj noći kod Majka, i dan-danas želudac okreće od pačulija.
Međutim, Majk se sjećao nekih drugih detalja, koje sam ja očito zaboravio.
Kad se samo sjetim kako si frkario od Goge, rekao je smijući se. A mogao si je prasnuti samo ovako, zapucketao je prstima.
Ma da, rekao sam, nisam imao nikakve šanse kod nje.
O da, imao si šanse, imao si jako puno šanse, rekao je Majk. Zapravo je njezina ideja bila da napravimo tulum kod mene.
Zezaš me.
Ma kakvi.
A zašto mi to nisi rekao?, upitao sam.
Zašto ti nisam rekao? Zato što to ne bi ništa promijenilo, rekao je. Nisi još bio spreman za to.
I onda više nismo spominjali prošlost, a nismo imali nikakvu rezervnu temu. Šesnaest godina otkako se nismo vidjeli, mnogo je to vremena, i mnogo se šutnje nakupilo između nas. Nismo je ni pokušali srušiti. Majk je otišao prvi. Platio je piće i rekao da mora ići. Nema problema, rekao sam. Nismo razmijenili adrese, brojeve telefona. Nije bilo potrebe. Tada sam posljednji put vidio Majka. Čitao sam poslije o njemu u vezi s obračunima u podzemlju, spominjalo ga se kao pripadnika južnozagrebačkog klana. A onda je osvanuo na naslovnim stranicama.
Ali pustimo sad to, nećemo se valjda sad pretvoriti u krntije u kojima trunu uspomene. Nikakve koristi od uspomena. Naprosto ne djeluju. Nema načina da se otresete stvarnosti, zaboravite. Vidio sam mnogo ljudi koji su bježali, ali nije im bilo spasa. Stvarnost je kavez suroviji od koncentracijskog logora. Nema bijega. Možete pokušati, ali će vas prije ili kasnije zgrabiti. Psihijatrijske ustanove pune su onih koji su pokušali zbrisati. Klinike za ovisnosti također. Ne daju nam zbrisati, i točka. Moramo svi biti u jednom stroju, marširati istim korakom, i pjevati uglas, inače…
