Oči | Edo Popović
33.
Zove sestra Andrea i pita kako sam.
Podnošljivo, dobra sestro, sasvim podnošljivo, velim, i mislim si zašto me ova zove.
Kontrola je tek za mjesec dana, a sumnjam da zove da proćaskamo o vremenu, ženama i nogometu.
Sigurno se pitate zašto vas zovem?, kaže ona.
Upravo to.
Imam vam reći nešto što bi vas trebalo jako zanimati.
Da, velim. Zar se Šuster zaredio?
Čujem kako se smijulji.
Uostalom, odakle vam moj broj?, pitam je.
Pa iz vašeg kartona, kaže ona.
Ah, da, kažem.
Osjećam kako se sestra meškolji tamo i pomislim da nisu možda otkrili još nešto povrh tebecea.
Nešto nije u redu s nalazima?, pitam.
Ma, ne, ne, kaže ona, sve je u redu s vašim nalazima, samo, zastala je, a onda je ispalila: Vaš otac je ovdje.
Moj… , počeo sam, i zanijemio.
To što sam upravo čuo, bilo je isto kao da mi je naočigled iz trbuha počela rasti treća ruka.
Da, vaš otac, čuo sam je iz daljine.
To je smiješno, rekao sam.
Drago Kalda, rekla je ravnodušnim, profesionalnim glasom, sedamdeset i pet godina…
Ali ja nemam oca, povikao sam u slušalicu.
Molim?, rekla je sestra.
Ja nemam oca, ponovio sam.
Kako to mislite da nemate oca?, rekla je. Svi imaju oca.
Griješite, rekao sam.
Bez pozdrava, prekinuo sam vezu. Nije se tu više imalo što reći. Shvatila je to i dobra sestra i nije ponovno nazvala. Premda sam još neko vrijeme napeto sjedio i zurio u tu stvar očekujući da zazvoni.
Kao što znate, nisam lagao sestri Andrei – ja stvarno nemam oca. Postoji čovjek čiji je sjemenik proizveo milijun spermija, od kojih je jedan oplodio jajnu stanicu moje majke, ali to nije otac. Tip o kojem govori sestra Andrea je donator sperme, ako je uopće to on. Dumajući o tim stvarima osjetio sam žeđ. Otvorio sam limenku piva i iskapio je. Pa onda još jednu. Zapalio sam cigarillos, i odmah ga ugasio u sudoperu. Osjetio sam kako me obuzima gnjev. Širio se u meni poput vatre. Kružio sam po stanu i govorio: Jebem ti u pičku sranje kurčeva pizdo. Onda me je počela hvatati zebnja. Dolazila je iz udaljenih krajeva mojeg tijela, i stezala me. Nisam mogao disati, niti misliti. Odvukao sam se do dnevne sobe i srušio se na otoman.
Kad sam opet mogao jasno vidjeti, bilo je kasno popodne. Vani je vjetar povijao grane breza. Prozori osmerokatnice i onih nebodera tamo plamtjeli su u sunčevu svjetlu. Nazvao sam Tamaru.
Mora da će nas strefiti neki meteorit, rekla je, dok se ti javljaš.
Nisi daleko, rekao sam.
Tek da znaš, još uvijek mislim da si se ponio neodgovorno u vezi onoga, rekla je.
Pusti sad to, možemo li se vidjeti večeras?
David je s tatom u Gorskom kotaru, vraćaju se sutra.
Nisam to mislio, rekao sam. Volio bih s tobom popričati o jednoj stvari.
Hm, rekla je. Al prije toga moram obaviti nešto u gradu. Možemo se naći u osam u Dežmanovom.
Tamara me je čekala ispred ulaza u nekadašnje kino Jadran. Nekadašnje, nekadašnje… ovaj grad je pun nekadašnjih kina, restorana, buffeta, trgovina, ulica, ljudi, pretvorenih u nešto drugo, oronulih, zatvorenih, uništenih, ubijenih. Čovječe, koja jebada. Neka hladna fronta prolazila je iznad Zagreba, i Tamara je stajala tamo u modrom mornarskom kaputiću podignuta ovratnika, ruku zabijenih u džepove, i smiješila se. Poljubili smo se. Usne su joj bile kao votka-juice s ledom i kriškom limuna. Rekao sam joj to.
Tebi očito fali vitamina C, rekla je i uzela me pod ruku.
Hoćemo li negdje na večeru?, upitao sam.
Idemo k meni, rekla je.
Na Dežmanov prolaz i na čitav grad obrušio se sjeverac i mi smo bez riječi, škiljeći na ledenom vjetru, napredovali prema kinu Sloboda, kojemu su također promijenili ime u Tuškanac. Progovorili smo tek kad smo se našli u zavjetrini Aleksandrovih stuba.
Pička im materina fašistička, proderao sam se, šta im je smetala sloboda!
Tamara zna za tu moju ljevičarsku pozu, i nije rekla ništa.
Jebote, rekao sam pomirljivije, koja šljiva? Mora da si se smrzla čekajući me tamo? Mogli smo se dogovoriti u nekom kafiću.
Ti uvijek nešto gunđaš, rekla je. I uopće se nisam smrzla. Uostalom, zar si zaboravio kako su se nekad spojevi dogovarali isključivo vani, na trgovima, kod spomenika, knjižara, telefonskih govornica i takvih stvari. Kad se samo sjetim kako sam gordo stajala na uglu Frankopanske, kod one govornice, i čekala. Nije mi uopće smetalo što mi frajer kasni na spoj, stajala sam tamo kao spomenik nečije želje, razumiješ. A čekati u kafiću, posprdno je frknula, to uopće nije uzbudljivo. To mi je, onako, pizdunski, konformistički.
Aleksandar i njegove stube bile su prevelik zalogaj za mene, nisam ih mogao prijeći od šuba. Zastao sam iza prvog odmorišta i dahćući naslonio se na betonski stup. Tamara me je gledala. Na škrtoj svjetlosti sjajile su se njezine oči, kosa i zlatna puceta s ugraviranim sidrom.
Smiješ li ti uopće izlaziti van?
Nije to ništa, rekao sam, bilo je mnogo gore.
Zapravo se uopće nisam iznenadila kad si mi rekao da imaš tuberkulozu, rekla je.
Nisi?
Ne, rekla je. To se savršeno uklapa.
Uklapa u što?
S obzirom na sve one bizarne stvari koje su ti se događale u životu, rekla je, tuberkuloza je logičan nastavak. Tuberkuloza nije bizarna stvar, rekao sam.
Oprosti, tuberkulozo, rekla je.
To je ugledna bolest, rekao sam, s dugim stažom i dobrim rezultatima u pogledu mortaliteta, i bilo bi fer da joj pokažeš malo poštovanja.
Ugledna bolest?, podigla je obrve Tamara. Svašta.
Da, rekao sam. Da samo znaš tko je sve bolovao od nje. Chopin, Doc Holliday, Kamov, Bukowski…
Milost!, rekla je Tamara.
U drugom pokušaju uspeli smo se na Rokov perivoj. Perivoj je bio pust. Iznad nas vjetar je zviždao u granama drveća. Odnekuda je dopirao lavež psa.
Ovdje smo kao srednjoškolci često dolazili, rekao sam.
Zašto?, upitala je Tamara.
Onako, družili smo se, rekao sam. A dolje, iza one crkvice, tamo je bilo glavno leglo grijeha i bluda. Jebemti, kad samo pomislim da si se ti, dok sam ja tamo pipao neku srednjoškolkicu, igrala ovdje u parkiću, ljuljala na ljuljačkama.
Pa nisam dolazila u park noću.
Nismo ni mi dolazili ovdje samo noću. Možda sam te kojiput i vidio i pomislio kako lijepa djevojčica, valjat će je pronaći kad joj cice narastu. A možda si mi se ti i obratila, upitala me koliko ima sati ili tako nešto, samo što mi to kao i niz drugi stvari tada nije bilo važno, pa mi nije ostalo u sjećanju…
Čovječe, prekinula me Tamara, što ti znaš srati.
Brrrr, osjećam kako mi se krv smrzava.
Slatko od ribizla, ili borovnice, ili nečega sličnog i velebitska travarica otopili su kristale leda u mojim žilama. Stari šumar zna što valja, ne može se reći. Sjedio sam za kuhinjskim stolom, gledao kako Tamara psujući pokušava upaliti plin.
Ostavi sad to, rekao sam.
Podgrijat ću ti čorbu.
Čorbu?
Begovu čorbu.
S bamijama i sve to?
Aha.
A onda ćeš me silovati, važi?
Ne, rekla je. Moraš jesti.
To i Igor kaže, rekao sam.
Tko je Igor?
Ah, munjara iz susjedstva.
Uvijek neke munjare oko tebe.
Takva mi je karma.
Tek kad sam se nakon objeda zavalio na kauč i otpio gutljaj vina, Tamara me je upitala o čemu želim razgovarati.
Nećeš vjerovati, rekao sam, moja bizarna odiseja se nastavlja.
Što je sad?
Pojavio se moj stari, rekao sam potišteno, i ispričao joj jutrošnji razgovor sa sestrom Andreom.
Tamara me slušala razrogačenih očiju.
E, to nisam očekivala, rekla je. Svaka ti čast, nadmašio si samoga sebe.
Nemam ja ništa s tim.
Dakako. Otkud sad odjednom on u priči?
To se i ja pitam.
I što ćeš sad?
Nemam pojma. Popizdio sam zbog toga. Otkud mu pravo da se pojavljuje sad kad je sve…
Lakše malo, rekla je Tamara, pa nije ti došao na vrata.
Nije, ali svejedno…
Nije te čak ni zvao telefonom.
Odmahnuo sam rukom.
Samo te je nazvala jedna medicinska sestra i rekla da je on u bolnici. Uostalom, možda to uopće nije on. Možda je samo neki čovjek istog imena i prezimena.
Nisam ja te sreće, rekao sam.
Neko vrijeme smo otpijali iz čaša i slušali vjetar. Onda sam se digao i oprostio od Tamare.
Što bi ti učinila na mome mjestu?, upitao sam je s vrata.
Ja? Ja bih otišla gore i vidjela o čemu je riječ.
