Oči | Edo Popović

18.

Tih godina vrijeme je protjecalo rutinski, strogo poštujući kalendar, ponedjeljak, utorak, srijeda, travanj, svibanj, lipanj, sedamdesetpeta, i jebeš takav život u kojem svaki dan ima dvadesetčetiri sata, i svaka godina dvanaest mje­seci, gdje prijestupne godine lupe nešto kontraritma, ali i to je predvidljivo, kao melodije koračnica, bamba-bam-bam-bam-bam-bamba-bam, pa se onda frajer na činelama zezne i lupi nešto bez veze, jer mu se tog jutra netko napio krvi, ili naprosto jer mu je to loš dan, kakvih može biti tristošezdesetpet u godini, i još više, i koje valja prespavati, ili zaboraviti, što upravo činim.

I onda Marika, djevojka jeseni 75′.

Sjedila je za šankom hotela Zlate piesky u Bratislavi, prekriženih nogu, pušila je Chesterfield, imala jamice na obrazima i ne baš besprijekorne zube. Crveni lak na nok­tima ljuštio se. Moj razrednik, profesor Kralj, stajao je pokraj nje. Naizmjence je pričao, smijao se i nazdravljao. Bio je opušten, izgledao je dobro, kao što izgleda svaki pro­fesor tjelesnog, k tomu bivši državni prvak u poluteškoj. Te jeseni pošao sam u četvrti razred, bio sam još uvijek junfer, ako vam to išta znači. Sjedio sam tako u fotelji od umjetne kože u kutu hotelskog predvorja, pio pivo, pušio i gledao što profesor Kralj izvodi tamo za šankom. A onda se on okrenuo, ugledao me i viknuo:

Hej, Kalda, imaš li još uvijek onu bocu Zrinskog?

Kimnuo sam, a on je rekao:

Hoćeš li je donijeti u moju sobu?

Opet sam kimnuo, a on je bacio novac na šank, spustio ruku na djevojčino rame i ona je pošla za njim prema ste­penicama. Nešto kasnije pokucao sam na vrata njegove sobe i dao mu bocu, a on je namignuo i trznuo glavom. Zavirio sam unutra, a tamo se, leđima okrenuta vratima, svlačila Marika.

Vratio sam se u bar i naručio pivo. Sjedio sam tamo za šankom i tankirao se. Društvo je u međuvremenu otišlo u grad, ali meni se nije išlo s njima, bio sam uznemiren, napet, čekao sam, ne znajući točno što. Pio sam peto ili šesto pivo kad su se profesor Kralj i Marika spustili u bar. Bio sam već poprilično pijan. Jako pijan. Kralj je bio do­bro raspoložen, nasmijao se, lupio me po ramenu i upitao hoću li i ja. Ništa nisam rekao, gledao sam Mariku, ona je gledala kroza me.

Ma daj, rekao je Kralj, ne grize.

Bacio sam novac na šank, spustio ruku na Marikino ra­me i ona je pošla za mnom prema stepenicama. Okrenuo sam se, a onaj papak od Kralja stajao je tamo i gledao kako mu otfuravam komada.

Je li ostalo išta od one boce?, upitao sam ga.

Ne seri, Kalda, bit ćeš gotov prije nego što počneš.

U hipu sam se otrijeznio kad smo stigli pred vrata moje sobe. Trebala mi je čitava vječnost da drhtavom rukom ko­ja je držala ključ pogodim bravu, upalio sam samo svjetilj­ku na noćnom ormariću, i onda više nisam znao što bih sa sobom. Stajao sam pokraj prozora i gledao opustjelo šetalište na obali jezera, svjetiljke su, sjećam se, prosipale metalnoplavo svjetlo po pijesku i vodi. Mozak mi je gro­zničavo radio, nisam bio predvidio tu situaciju, nisam se pripremio, sve je ispalo nabrzaka, i grizao sam se, kao pašče sam se grizao što nisam otišao s društvom u grad, a noćni vjetar mreškao je jezersku vodu.

Ukrao sam tu dvije-tri minute, a onda se postavilo pita­nje što sad. Palo mi je na pamet da Mariki kažem da ode, ali to nisam učinio, ne zbog profesora Kralja, ne zbog sebe, već zbog Marike. Mislio sam da ću je time povrijediti, ona za mene nije bila kurva, već djevojka, Marika, i nije mi ni u peti bilo da ona sa mnom nije pošla kao Marika, što je vjerojatno bilo umjetničko ime, već kao kurva, i da bi mi bila jako zahvalna da sam joj samo dao lovu i ispratio je do vrata. I tako sam zaigrao igru koju nisam znao, osim ono malo teorije iz druge ruke, iz priča starijih frajera iz kvarta, većinom izmišljenih, zaigrao sam igru koju nikad nisam igrao, čija pravila nisam znao, niti sam ih imao od koga naučiti. Ukratko, pojma nisam imao što bih sa ženom. Ne samo što se seksa tiče, već uopće, pojma nisam imao kako se ophoditi sa ženom. Onih desetak minuta s Vesnom na terasi nedovršene kuće u Dubravi mogao sam zaboraviti, premda sam, uzimajući u obzir Vesninu maštovitu improvizaciju, tada bio u maloj prednosti pred vršnjacima. Godinama sam prizivao u sjećanje Vesninu sliku, a ona je blijedjela, blijedjela, blijedjela… I evo me sad sa živom ženom, k tomu kurvom, a paraliziran sam, sve funkcije su otkazale, osim moždanih, diši, naređuje mi mozak, diši, čovječe, udahni, kaže on, izdahni, udahni-izdahni, a iza mojih leđa je gola kurva, ona kuži zašto oklijevam, i znam da ona to kuži, i to me još više jebe, ali ništa ne poduzimam, niti ona išta poduzima. Leži na krevetu (okreni se, kaže mi mozak), čujem je kako se češe. Tada sam, u očaju, povukao jedini dobar potez te večeri – iskopao sam iz zaborava jednu izmaštanu varijantu s Vesnom. Okrenuo sam se tako naglo da se Marika stresla, upalio sam sva svjetla, skinuo se, kleknuo pokraj kreveta, obujmio joj bokove i privukao je do ruba madraca. Pred očima mi je pukla njezina pička.

Vidio sam ih na tone u časopisima, vidio sam, otprilike, trećinu Vesnine uživo, ali taj prizor… Svi oni vidici s Vele­bita, Risnjaka, Himalaje i Glockhorna, sve slikarstvo od Altamire do Dalija i Picassa, sva arhitektura od romanike do secesije, sva ona predantička, antička i ostala plastika, sve je to svjetski telefonski imenik i zapisnik s kongresa filatelista plus godište Narodnih novina u usporedbi s prizorom iz hotela Zlate piesky u jesen sedamdesetpete. Osjećao sam se tada kao da sam progutao meksički kak­tus, i zalio ga bocom tequile, i onda čvaknuo svetu gljivu, svetu vodu i svetu kravu.

To je, dakle, ta pička, pomislio sam protrnuvši.

Prstima sam dodirnuo nabubrene tamnosmeđe, gotovo crne usne, a ona se trznula i bolno prostenjala. Marika je, ako je vjerovati znanju koje sam pokupio na ulici, danas bila pošteno izjebana, mora da je radila tri smjene. Kroz miris nekakva parfema probijao se miris trule ribe. Liznuo sam je. Imala je kiselkast, neugodan okus, ni blizu Vesninu okusu, ali je, kažem, veličanstveno izgledala. Marika se pridigla na laktove i gledala me blijedo.

Što je?, upitao sam.

Želiš me oženiti?, pitala je na lošem engleskom.

Odmahnuo sam glavom.

Što onda čekaš, uradi to.

Legao sam na Mariku i ugurao pimpek u njenu umornu pičku. Nije bila vlažna, ni traga Vesninoj vlažnosti koju sam upoznao prstima. Kao da sam ga ugurao u ispranu pa­mučnu čarapu. Pročitao sam negdje da su babuni svjetski prvaci u brzoj ejakulaciji – penetriraju dva-tri puta i onda ejakuliraju. Nadmašio sam sve babune te večeri. Gurnuo sam jednom, izvukao, i opet gurnuo, i to je bilo sve. Marika se nasmijala.

To je već bolje, rekla je brišući plahtom bedra.

Gledao sam bez riječi kako se oblači. Kad se obukla, ispružila je ruku i rekla:

Pedeset.

Što pedeset?, upitao sam.

Pedeset dolara.

Posegao sam rukom u torbu, izvukao novčanik…

A, ne! Nije tu bilo nikakvog novčanika. Ne kažem da joj nisam htio dati lovu, imao sam mnogo više nego što je tražila, ali bio sam tada toliko izbezumljen da sam, liježući na Mariku prostenjao: Vesna, nikad te neću ostaviti, a kad sam dvije sekunde kasnije svršio, učinilo mi se da čujem glas Jane Birkin, a soba je mirisala na svježe lišće. Nisam, kažem, iz torbe uzeo novčanik, uostalom, bio je u džepu jakne, već sam uzeo staklenku Vegete i pružio je Mariki. Uzela je staklenku, gledala je s nevjericom, a onda je prasnula u histeričan smijeh. Kad se smirila, iz njenih je usta potekla mračna bujica riječi. Ne znam slovački, ali mogao bih se kladiti u što god hoćete da mi je Marika sasula u lice sljedeće:

Ti ljigavi nedojebani kurčiću misliš da me možeš kupiti jednom posranom Vegetom ovo što sam ti upravo pružila vrijedi trilijun tona Vegete i imaš sreće što si tako mlad i što mi se na da zajebavati s tobom inače bih ti na vrat natovarila sve bratislavske svodnike.

Pa je zviznula Vegetu u zid i izjurila iz sobe.

Volio bih da sam joj tada dao pedeset dolara, i da sam se onda spustio u bar i ubijao se pivom čekajući one suhokurce papke da se vrate iz grada. Ali nisam.

Ostao sam u sobi posramljen, zajapuren, uši su mi plamtjele, obrazi, obično posve blijedi i čisti, sa mnom se pubertet nije gadno našalio, obrazi su mi bili tamnoljubičasti, puni krvi, stajao sam gol nasred sobe, na rubu plača, jer bio sam sa ženom, izgubio sam nevinost, i to je bilo sjajno, ali cije­loj toj priči, cijeloj svečanosti falš ton davala je Vegeta.

Kako ti zvuči rečenica: Jebačina je bila super, kurva ko bog, zaslužila je Vegetu do posljednjeg zrnca. Ili ovo: Do­govor je bio velika staklenka, ali je tako dobro radila u kre­vetu, da sam otvorio drugu staklenku (imao sam još jednu u torbi, svi smo nosili jebenu Vegetu gore, jer smo čuli da je Česi i Slovaci plaćaju suhim zlatom) i dao joj dvije žlice trinkzačina. Moram to priznati, jer kako ću inače objasniti svoje sutrašnje ponašanje a da ne ispadnem kreten koji je iz čista mira trčao po Bratislavi uzduž i poprijeko.

Vegeta je loš začin gubitku nevinosti. Danas mi se to čini samo epizodom, ali tada mi je to čupalo nokte i deralo kožu, to što sam gubitak nevinosti platio razbijenom staklenkom začina.

Kad sam se konačno sabrao, obukao sam se, pokupio smr­skano staklo i rasuti začin s poda i spustio se u bar.

Profesor Kralj sjedio je u kožnoj fotelji. Mahnuo mi je i ja sam sjeo do njega.

Što je bilo?, pitao je, projurila je ovuda ko Hellas ex­press.

Ništa, rekao sam, tražila je previše.

Znači, nisi…

Jesam, ali nisam joj dao što je tražila.

Dobro izvedeno. Nisam, doduše, slagao, samo sam prešutio istinu. A ujutro je počeo moj maraton po Bratislavi. Tražio sam Mariku. Imao sam samo taj dan na raspolaganju, jer smo sutradan odlazili za Prag, i kako je dan odmicao, mene je sve više hvatala panika. Zaustavio sam se samo jednom, pred izlogom u kojem je bila izložena Leica u zmijskoj koži. Svidio mi se fotoaparat, ušao sam u trgovinu i kupio ga kao da kupujem cigarete, kupovali smo gore, iz obijesti, koještarije, a Leica je stvarno bila lijepa u zmijskoj koži, i opet sam hodao gradom, sve sporije, sve umorniji, a onda sam ispred moravskog restorana u centru nabasao na Mariku. Ugledala me je i zamahnula torbicom, istom onom koju je noć prije, u bijesu, umalo zaboravila u hotelskoj sobi, a ja sam iz džepa izvukao dvije presavijene novčanice od pe­deset dolara i pružio joj ih. Spustila je torbu, uzela jednu novčanicu i odgurnula mi ruku, nasmiješila se i poljubila me u usta (tko kaže da se kurve ne ljube u usta?). Pokazao sam da je hoću fotografirati, kimnula je, i napravio sam svoje prve snimke.

Tada je neki vojnik pokupio Mariku, i kad je nestala iza ugla, znao sam da nije otišla zauvijek, bila je tu, u mojem fotoaparatu, začarana ionima srebra i broma.