Oči | Edo Popović

9.

Posljednja kuverta od oca stigla je one godine kad su stu­denti dizali frku po gradu. Neki leptir zamahnuo je krilima na Borneu, ili u Patagoniji, ili tako negdje, i zagrebački studenti su poludjeli. Mama mi je bila rekla nešto o tome, da pazim ako idem u grad, jer se tamo milicija mlati sa studentima. Vidjela je i sama nešto na Trgu, a nešto je čula od drugih, u svakom slučaju situacija je loša.

Pa što, mislio sam, velika stvar. Ako sam preživio razne bandite u Dubravi, onda ću preživjeti i to. Uostalom, ja nisam ni student niti milicajac, i njihovi me se problemi uopće ne tiču, a klince tamo valjda ne tuku. Ne tuče nas ni Surla, pa zašto bi nas onda oni tukli. Rekao sam to mami.

Ona je rekla da nije baš tako, da je loše kad studenti izađu na ulice, da je to politička stvar, taj Maspok.

Maspok. To mi je zvučalo opako. Kao neka tajna orga­nizacija iz stripova.

Raspitao sam se još malo o tome i koliko sam shvatio situaciju studenti su kao tražili nešto, a murja im to kao nije dala. Uvijek ista stvar. Uvijek je to u pitanju. Uvijek netko hoće nešto, a drugi mu to ne daju. I onda dolazi do sranja. To je život, ne? Kao i kod nas u Dubravi. Jedan je Bosanac đirao s Janjevkom, ali mu njezini burazi to nisu dopuštali. I onda je počela paljba. Ili moj slučaj. Želio sam pipati sise, a cure mi to nisu dopuštale. Ali, jebiga, ja zbog toga nisam isfurao na ulicu i digao galamu. Ja nisam od te sorte. Ja šutim i gutam svoj poraz.

I tako sam, unatoč majčinim savjetima, otišao do grada, zanimalo me kako stoji stvar s tim Maspokom. Nisam ta­mo vidio ništa naročito. Uopće nisam bio impresioniran, s tim da sam, izgleda, došao na fajrunt. Jurišićeva, Trg Re­publike i Ilica bili su puni zgaženih transparenata, marica i milicajaca u šiljatim kacigama. Neki izlozi bili su razbi­jeni i murjaci su stajali tu i čuvali ih, u slučaju da netko pokuša iskoristi situaciju i drmnuti nešto. Šetao sam kroz taj krš, a murja me samo gledala. Imao sam trinaest i nešto godina, i nisam se isticao nekom visinom, metar i pedeset, otprilike, tako da me ni u ludilu nisu mogli zamijeniti za nekog studenta. Zastao sam ispred izloga one knjižare na uglu Ilice i Margaretske. Bio je razbijen, a ispred njega je stajao murjak. Nije mi izgledao neprijateljski nastrojen. Nije imao onu šiljatu kacigu, već običnu šapku. Na ploč­niku je ležala knjiga zelenih korica. Bila je zgažena. Ispa­la je valjda iz izloga, pa ju je masa pregazila. Podigao sam knjigu i pročitao naslov. Vrlo zanimljiv naslov. Tajanstven. Čangi off Gottoff. Pitao sam se što bi to moglo značiti, a onda je murjak progovorio. Šta ćeš ti ovdje, mali?

Pogledao sam ga. I dalje ni traga neprijateljstva na nje­govu licu, možda malo umora.

Ništa, rekao sam.

Stanuješ tu negdje?, upitao je.

Odmahnuo sam.

Nego gdje?

U Dubravi.

Gornjoj?

Donjoj.

E vidiš, zamalo smo susjedi, ja sam u Pionircu.

Kimnuo sam.

Mislio sam u kino, rekao sam.

U kino? Danas su kina u centru zatvorena.

Probaj na Kvatriću, čini mi se da tamo igra dobar film.

Vratio sam knjigu u izlog i pozdravio ga.

Ako hoćeš neku drugu knjigu, pokazao je na razbijen izlog, samo se posluži.

Odmahnuo sam.

Imaš pravo, rekao je. Unutra su same gluposti. Sve ovo, mahnuo je prema kršu na ulici, izazvale su te proklete knjige. Svijet bi bio mirniji da ih nema.

Bio je to moj prvi susret s nekom političkom manifesta­cijom. Inače, takvi događaji zaobilazili su Dubravu, kod nas se ništa značajno nije događalo, a i bolje da nije. U svijetu su se događali ratovi, vojni udari, atentati, Rusi, Amerikanci, sve sama sranja koja nitko pametan ne bi že­lio pred svojim vratima. Dubrava je, velim, bila mirna po tom pitanju, ljudima se živo fućkalo za takve značajne do­gađaje. Taj kvart je bio otporan na politiku.

Ali ako Dubrava nije fermala politiku, jest druge stvari. Pravo oduševljenje, na primjer, izazvao je povratak Muhammada Alija u ring, ono kad je u tri runde razvalio onog tipa. Pa onda prije toga minica, koja se kao komu­nizam proširila Europom i vrlo brzo stigla i na Jacinu gu­zicu. Ili ona operacija srca, koja je toliko razveselila našu susjedu gospođu Poldrugač, ali se stara bez veze veselila, jer ju je srce streslo prije nego što je ta novotarija stigla u Dubravu. I još niz tih stvari, zbog kojih se u Dubravi radovalo ili tugovalo, ovisno o situaciji. Hoću reći da Du­brava baš i nije bila totalni šupak svijeta. Imali smo i mi svojih trenutaka.

I onda se, usred te frke sa studentima, jednog dana na našim vratima pojavio neki očev prijatelj i donio nam kuvertu s novcem i tanti saluti e mile baci. Ne sjećam se što je sve re­kao da nam je poručio otac, gdje je i hoće li se vratiti kući, iskreno, nije me bilo ni briga. Otac, onakav kakva sam ga se tada samo mutno sjećao, više mi nije bio potreban, jer sam pronašao novu zanimaciju – počeo sam masturbirati.

Nisu me, kao moje vršnjake, uzbuđivale djevojke iz erot­skih magazina koje su tih godina trafikanti držali ispod pulta. Hoću reći, tijela tih žena bila su u redu, one su se smiješile i oblizivale usne, rukama gnječile sise i gurale ih prema objektivu, zavlačile prste u gaćice, što sve nisu činile.

Oči, gledao sam njihove oči.

A one su bile prazne, u njima nije bilo sjaja, vatre, živo­ta, jebemti, i stvarno si morao biti poprilično sjeban da ti se digne na takve fotke.

Mene su uzbuđivale žive djevojke. Vesna iz susjedstva, na primjer. Mađaričina kći. Njezine sise u laganoj ljetnoj haljini plesale su našom ulicom, radosne i čvrste, i iza­zivale bijes žena, i trnce u mome tijelu. Starija od mene nekoliko godina, nije me primjećivala, to jest vidjela me je, vjerojatno, kao neko nezanimljivo biće koje, sa sebi srod­nim bićima, napucava loptu na livadi pokraj njezine kuće. Zato sam ja primjećivao nju. Znao sam točan raspored madeža na njezinim ramenima i rukama. Vidio sam blijedi ožiljak na bedru, tik ispod ruba modre haljine, najkraće koju je imala. Vidio sam i karijes na dvici, gore desno, i fleku boje vina ispod ključne kosti. Sa zavišću sam gledao kako se ispred njezine kuće, šlajfajući stražnjim kotačem crvene Rogove specijalke, u sportskoj opremi pripijenoj uz tijelo, zaustavlja onaj peder Goran, tip iz susjedstva koji je trenirao biciklizam i kojemu vjerojatno uopće nije bilo ja­sno tko mu to i zašto redovito buši gume, a na zvuk trenja gume o šljunak iz kuće je izlazila Vesna, naslanjala se na ogradu i smijala se nečemu što je onaj pričao, dok sam ja, zaklanjajući se iza stabla marelice u svom vrtu, brusio vrh šprihera što ću mu ga uvečer, dok bude odvodio Vesnu u zapušteni voćnjak na uglu Slavonske i Kanarinske ulice, lansirati drito u glavu.

A onda me je Vesna primijetila. Bio sam, kažem, već ga­dan mulac, probao sam pivo, pušio cigarete bez filtera, a znao sam i pronaći put do sisa. Te nedjelje bio sam u društvu, vraćali smo se s kupanja s Četvrtog jezera. Vesnu sam skinuo izdaleka, sunčala se na deki nedovršene kuće u susjedstvu. I dok smo prolazili ulicom ispod sunčajuće Vesne i svađali se oko toga koliko je puta tko preplivao jezero, začuo se njezin glas kako me zove. Svađa je utih­nula. Zastao sam i pogledao uvis, a gore se Vesna u dvodi­jelnom kupaćem kostimu boje cigle pridigla iz ležaljke i gledala me.

Dođi malo, rekla je.

Bio sam posve miran. Tu scenu razradio sam mnogo puta u mašti, bio sam predvidio gomilu varijanti, imao spremne odgovore na svaku njezinu riječ i gestu, kakvo god bilo njihovo značenje. Moje lice bilo je takvo kao da to slušam svaki dan, već godinama. Kao da je najnormal­nija stvar na svijetu to što mi se Vesna obraća i zove me k sebi, zbog ovog ili onog, a izraz mog lica bio bi isti sve da mi je tada, pred svima, bila rekla da je dođem povaliti, jer sam, kažem, proigrao mnogo varijanti s njom. Sigurnim korakom muškarca koji zna što hoće prešao sam dvorište posuto krhotinama cigle i cementnom prašinom, popeo se stubama s kojih nisu bili skinuti šalunzi i stao pred Vesnu. Frajeri su još uvijek stajali dolje na ulici, nijemi, i gledali me, jebote, kao da sam upravo dobio bingo, ili kao da sam genijalnim blefom, s parom sedmica, potegao prvi milijun nečega. Vesna me odmjeravala pogledom za koji se, iskreno govoreći, ne bi moglo kazati da je zračio požudom. Ja sam je gledao drito u oči i čitao je.

Njezin pogled najprije je bio nadmoćan pogled studen­tice medicine koja je zamorcu rasporila trbuh, i sad mu kuži organe. Pa joj se, jer nisam spuštao pogled, u očima pojavila nevjerica, potom ljutnja, a onda joj je oči zakrila zlurada mrena.

Namaži me, rekla je liježući na ležaljku.

Osvrtao sam tražeći pogledom kremu za sunčanje i, ka­ko nigdje nisam vidio ništa slično, Vesna je prstom pokazala na limenu kantu pokraj ležaljke. U njoj je bila voda. Uzeo sam kantu i izmakao se korak dva, a Vesna je rekla:

Nemoj me polijevati, maži me.

Vodom?

Vodom.

To nisam predvidio, jebemti, mislim, mazati Vesnu vodom, pa sam neko vrijeme zbunjeno stajao tamo s kantom u ruci. Frajeri su zaključili da tu neće biti nikakve predstave te su otišli niz ulicu nastavljajući prekinutu svađu.

Kaj ti je, rekla je Vesna, nije vrag da se sramiš?

Šutke sam čučnuo, namočio ruku i počeo petljati nešto oko njezinih listova i koljena.

Namaži ovdje, i ovdje, i ovdje, prstima je prelazila preko vanjske i unutarnje strane bedara pa preko trbuha, namaži me svuda.

Mazao sam Vesnina bedra i trbuh, voda je brzo hlapila na kasnoproljetnom suncu, prsti su klizili kožom, pimpek je opasno napeo moje crvene sportske gaće, a kad joj je ne­koliko dlačica provirilo ispod kostima, prsti su izdajnički posrnuli, a ona se prevrnula na trbuh i rekla:

Sad malo otraga, možeš slobodno i po dupetu. Nego, znaš li ti slučajno tko buši Goranove gume?

Nisam ni trepnuo, prsti su bez zastoja klizili Vesnom, tu situaciju bio sam predvidio, samo što me je Goran trebao pozvati na red zbog probušenih guma.

Šta mu neko buši gume?, upitao sam sad već promu­klim, drhtavim glasom, što me nije moglo odati u vezi s biciklom, ali jest u vezi s nečim drugim: kažiprst, srednjak i prstenjak baš su se otklizali ispod ruba kostima i napipali toplo, vlažno udubljenje, obraslo mekim kovrčama.

Znao sam vlažnost puževa, žaba i glista, ali tu vrstu vla­ge dotad još nisam susreo. Topla, ljepljiva vlažnost koja ne izaziva odbojnost i gađenje, koja se otvara i mami. Vesnino dupe streslo se i opustilo, pomakla se nekoliko centimetara unatrag, tek toliko da me anatomskim trikom natjera da trima prstima pridodam palac i malić i da se onda ona fino ugnijezdi na tom stošcu.

Mislila sam da ćeš to reći, rekla je glasom začuđujuće mirnim s obzirom na situaciju. Isto tako, nastavila je, pret­postavljam da niš ne znaš ni o šprihovima kaj ih svako malo dobije u glavu.

Drhtaji Vesnina tijela bili su snažni, tako mora da podrhtava zemljina utroba pred erupciju vulkana, i bilo mi je blesavo što ona u tako svečanom trenutku uopće spo­minje sitnice od šprihera.

To se klinci zezaju, rekao sam. I ja koji put dobijem špriher u leđa.

Tada se Vesna naglim pokretom skinula sa stošca mojih prstiju, okrenula se i bezizražajno me pogledala.

Rekla sam ti da me samo namažeš.

Gledao sam tupo svoje prste, vatreni udar, koji sam naj­prije osjetio u butinama, potom u preponama, zamro je u korijenu pimpeka, a rastuću slast zamijenila je reska bol, kao da me je netko tamo zarezao nožem.

Ostatak dana proveo sam u svojoj sobi ližući prste. Ima­li su okus Vesne, opor, ali ugodan. Te večeri, dok sam se u vrućici prevrtao u krevetu, uzdisao i stenjao, šaka je na svo­ju ruku otpuzala u gaće, prsti su najprije oprezno opipali ukrućen pimpek, onda su ga prijateljski zagrlili, i počeo je gore-dolje ples, isprva neskladan, a potom, kad su osnovni koraci savladani, sve elegantniji i strastveniji, pravi tango. Gore na stropu pojavila se neka svjetlucava maglica, pla­men hladne vatre širio se od korijena pimpeka do utrobe i još više, sve do grla iz kojeg su, na vrhuncu, prokuljale riječi nekoga nepoznatog jezika. Tako je, vjerujem, morao zvučati prvi ljudski glas.