Oči | Edo Popović
28.
A onda mi je bilo dosta štancanja kartice, gutanja piljevine i mrzovoljnih majstora. Ostanem li još koji tjedan u pilani, mislio sam, bit će to pobjeda Perine triperaške filozofije. Drž’ se onog što imaš! Ne traži hljeba preko pogače. Inače ćeš izgubiti sve.
Jaka stvar, evo sav se tresem od straha.
Bilo mi je dosta i Tea. On je već prije dao otkaz u pilani i sad će malo, veli, živjeti od socijalne pomoći. Babylon je bio prilično darežljiv prema lijenčinama. Rekao sam mu to.
Tako ja sišem krv Babylonu, nacerio se.
Ne, već uzimaš milostinju od Babylona, rekao sam.
Moram nekako preživjeti dok ne snimimo ploču, rekao je.
No nije bilo nikakve šanse da snimi ploču, niti išta slično. A kako bi je i snimio kad je po čitav dan sjedio u onoj sobi, duvao i cerekao se. Biljka, mislio sam. Jadna, nacerena biljka.
Ja se nisam želio pretvoriti u biljku. Nisam točno znao što ću ni kako ću, ali nisam mislio stajati na jednom mjestu i čekati. U svakom slučaju, želio sam nešto bolje, nešto stvarnije od života, i želio sam to dobiti unaprijed. Ne kasnije, ne kad zaradim, uštedim, zaslužim… Tada će biti kasno. Tada će biti jebeno kasno.
I tako sam podigao svoju posljednju tjednu plaću u pilani.
Drugi dan ujutro probudio sam se, sretan. Pio sam kavu, gledao vlak kako ubrzava napuštajući stanicu, mislio kako je ovaj dan stvarno lijep. Jedan od ljepših u posljednje vrijeme. Onda sam počeo razmišljati o tome što sve mogu učiniti danas. Mogu izaći na ulicu i osjećati se dobro, pričati s klošarima kraj fontane ispred Lambertikirche, poslije ću otići u neki kafić u studentskoj četvrti, upoznati tamo djevojku, zaljubiti se, otići s njom na nasip pokraj kanala gdje ćemo mahati posadama šlepera koji plove tko zna kamo, na povratku u centar umalo će nas na zebri pregaziti kombi, pokazat ću vozaču srednji prst, on će stati i izići iz kombija, stvarno je bezobrazan, oprosti, reći ću djevojci, prilazeći mu smiješit ću se i pitati ga koji je njegov problem, i prije nego što frajer išta kaže pogodit ću ga šakom u lice, drugi udarac smjestit ću mu iza uha, nakon toga sjedit ću u policijskoj stanici i objašnjavati murjacima da nas je tip zamalo ubio, a oni neće imati mnogo razumijevanja za moju situaciju, jer frajer je završio u bolnici s napuknutom čeljusti, plus što je djevojka dala iskaz protiv mene, da sam nasilnik i luđak, koja kravetina, jedan će murjak nabrati nos i početi njuškati zrak, kakav je to miris, pitat će kolegu, i obojica će početi njuškati, onda će mi obojica početi njušiti kosu i košulju, tip smrdi po nečemu, ali po čemu, po indijskim štapićima ili tako nešto, ti usrani hipiji, i ja ću početi cvikati, što ako me prokuže, ako nanjuše travu, a bit će tek podne i još će cijelo poslijepodne i noć biti preda mnom. Hoću reći, vrijeme je tih godina stvarno sporo protjecalo.
Svaki dan jedna godina.
I što ćeš sad?, upitao je Teo natočivši si kavu.
Sjeo je i počeo se češati po tjemenu, baviti se pletenicama.
Pereš li ti uopće kosu?, upitao sam ga.
To nije bitno, rekao je. Bitno je što ti sad imaš u planu!
Ništa, rekao sam. Nemam nikakav plan.
Ti znaš da ne možeš ostati ovdje, a da ne plaćaš stanarinu.
To je vrlo babilonski stav, brate.
Babilonski ili ne, milovao je vrškom prsta ožiljak na usni, meni novac ne pada s neba.
Tebi novac baš pada s neba.
Nema veze, rekao je, nisam ja ovdje u pitanju, već ti.
Nema problema, otići ću, možda već večeras. Ili sutra.
Polako, rekao je, nisam tako mislio. Platio si za cijeli mjesec, ne moraš žuriti.
Ne žurim. Uopće ne žurim. To bi me ubilo, brzina i vječna igra pod pritiskom.
Što sad to znači?
Ha, šta to znači? To znači da nije samo važno kretati se, već moraš voditi računa i o ravnoteži.
Polaganost, o tome je riječ, zar ne?
Otprilike, rekao sam.
I ti meni pričaš o polaganosti, rekao je Teo. Pa raste su svjetski prvaci u polaganosti, čovječe. Zato i živimo tako dugo. Na Jamajci imaš stopedesetgodišnjaka koliko ti srce želi. Samo sjede u svojim dvorištima i puše gandžu.
A uvečer im, prije spavanja, njihove naduvane bake pričaju bajke, točno?
Ne moraš biti bezobrazan, rekao je Teo.
Kad smo već kod bezobrazluka…
Hej, hej, stani, podigao je ruku, ovako nećemo daleko dogurati. Čitav dan brbljajući. Da nam smotam jedan?
Ajmo još jednu
smotati
natočiti
drmnuti
zapaliti
skuhati
popiti
čvaknuti
roknuti
pa ćemo onda
doma
na put
otkvačiti
fukati se
u kino
u krevet
ispuniti listić sportske prognoze
sanjati
potući se
Nevjerojatno je koliko ima tih još-samo-jedna stvari kojima pokušavamo kupiti vrijeme. Kao da možeš prevariti noć. Spriječiti odlazak tramvaja na remizu. Odgoditi otkucaj srca. Odbio sam džoint. Teo je bio zbunjen. Meni su druge stvari bile u glavi. Imao sam u džepu dosta novca, mogao sam otići bilo kamo. U Majkov Amsterdam, ili u Berlin, u Pariz, Hamburg, bilo je toliko gradova u voznom redu u čekaonici glavnog kolodvora, i njihove ulice su čekale da me usišu.
Te večeri otputovao sam u Zagreb.
