Oči | Edo Popović

2.

Doktor Galin blago negoduje svaki put kad ga oslovim s doktore, jer je, veli, on samo psihijatar, ali ja osjećam da mu je zapravo milo kad mu to kažem, pa sam i dalje s njim na doktore. Inače, on nije skroz od one stare škole – kauč, masturbacija, incest i te stvari, a na seks gleda vrlo sport­ski. Misli da je opsjednutost seksom znak zdravlja, a ne neka psihička falinka, i to je u redu.

To što je Freud bio zaljubljen u svoju mater, a kasnije u sestru svoje žene, što je spavao s kim je stigao, to je posve u redu, veli doktor Galin, no napraviti od vlastitog slučaja čitavu nauku, to je ipak previše.

Ono u čemu se Galin slaže s frojdističkom gardom, koliko sam shvatio, jest da su uzroci psihotičnih slomova, kako se to stručno kaže kad posrneš i strmoglaviš se u podrum svoje duše, skriveni negdje u prošlosti. I ako se želiš iščupati iz mraka, nema ti druge nego sjesti na kauč i vrtjeti stare filmove.

Okej, nema frke, marširat ću natrag ako treba, ali tu se po­stavlja pitanje koliko se daleko čovjek mora vratiti. Do pri­manja u pionire, do pelena, Oktobarske revolucije, velikog pokolja bizona, Bokserskog ustanka, Džingis-kanovih po­hoda, ili skroz tamo do Velikog praska.

Vrata do mene živi momak koji zna odgovor na to pitanje, ali ga ne želi reći. Igor je doktorirao biologiju na sveučiliš­tu Columbia, bio šef razvoja u nekoj bioinženjerskoj firmi tamo u Americi, karijera, lova, budućnost, Nobel i sve to, a onda se jednog dana vratio doma s tim očima. Dijagno­sticirali su mu shizofreniju, proglasili ga neupotrebljivim, ali jebeš ti to kad on u istom trenutku vidi prošlost, sadaš­njost i budućnost. Jasno je to iz njegovog pogleda fokusiranog u jednu točku, naime takve ledene, kristalne oči može imati samo onaj koji vidi Vrijeme. Popričamo ponekad na stubištu, nas dvojica. Svašta taj napriča.

Kaže, na primjer, da su današnja znanja donesena na Zemlju prije deset tisuća godina, samo što tadašnja tehno­logija ništa nije mogla učiniti s njima. I onda razveze o Horusu, Sebeku, Anubisu i drugim egipatskim božanstvima. Jednom je iz džepa izvadio crtež na kojem je biće ljudskog tijela i zmijske glave u rukama držalo čovjeka.

Sve smo krivo shvatili, rekao je. I danas ovo, nastavio je s gađenjem, upirući u čovjeka, pokušava stvoriti tvorca, upro je u čovjeka-zmiju. Ovca Dolly, nervozno je presavio papir i strpao ga u džep, samo je prvi korak.

I tako sam ga jednom upitao što misli o tome što psihići vole kopati po tuđim djetinjstvima.

Ah, koja glupost i površnost, prosiktao je. Struktura molekule DNK, počeo je izvijati ruke i ispreplitati ih, sa­mo je primitivna skica u usporedbi sa strukturom ljudske svijesti. Djetinjstvo, djetinjstvo, posprdno je zafrktao, to legendarno djetinjstvo nije ništa drugo već svršetak pro­cesa započetog prije milijun godina. Matrica je ispisana u genu prvog stvorenja koje je iz oceana stupilo na kopno, a ostalo je stvar nijansi. Pojma oni nemaju.

Pa je uzrujano odmahnuo rukom i sprašio niz stepenice.

U svakom slučaju, to je gadan posao, kopanje po prošlosti. Previše je očaja i patnje zatrpano u ljudskom kršu. Upra­vo zato je tu doktor Galin, i njegova ordinacija oličena u nježno žuto, iz koje se lijepo vidi statua bacača diska na Sveticama. Nije uopće loše gledati tu snagu tamo, to atlet­sko tijelo na kojem je sve na svome mjestu, dok ti doktor Galin ispaljuje pitanja u glavu, i guli te kao naranču, i ci­jedi iz tebe kapi o kojima pojma nisi imao da postoje, a ti se pritom osjećaš manjim od sojina zrna. Kažem sojina zrna, jer je makrobiotika ovih dana u modi, i jer je mak opasna biljka, opijum i te stvari, a ja ne želim poticati mla­de u tom pravcu.

I tako se vozim tramvajem prema Sveticama. Rijetko kad idem tamo autom, jer me doktor Galin zna tako demon­tirati, tako rastrančirati, da nisam posve siguran da bi se ti razni dijelovi mene na kraju mogli dogovoriti i oko sa­svim običnih stvari tipa stisneš li prvo kuplung, pa onda šaltaš, koja je papučica kočnica, a koja gas. Zato, velim, tamo radije idem tramvajem.

Tramvaji su danas drukčiji nego šezdeset i neke, puno su udobniji, bilo bi glupo da nisu. Ako u četrdeset godi­na ljudska rasa nije u stanju poboljšati pišljive tramvaje, kako će onda poboljšati išta drugo. Vidio sam neki dan u novinama slike budućih tramvaja. Da ti mozak stane. Ali, kak se ono veli, jebeš tramvaje, ne živiš u tramvajima. Ne živiš ni u svom stanu, ako baš hoćeš. Cijeli život provedeš tu unutra, u ovom kožnatom šatoru napetom preko tvojih kostiju, i reci: osjećaš li se imalo bolje nego jučer? Osjećaš li se bolje nego lani, ili prije dvadeset godina?

Ja nisam u nekom super stanju, zašto bih inače pohodio doktora Galina, ali tu svejedno još nema mjesta panici. Zašto? O, pa postoji milijun stvari na svijetu zbog kojih možeš sasvim pristojno ne paničariti, samo ih trebaš pro­naći. Gadno je kad se čovjek ustrtari, pa počne njušiti vlastiti strah, pa se onda stvar počne umnožavati, što više njušiš vlastiti strah, to ti je veća panika, čisti perpetuum mobile.

Dakle, vozim se. U džepu mi kao i onda kad sam se kao klinac vozio ovom prugom zveči nešto sitniša, ali oni više uopće ne zvuče kao zlatnici. To je samo običan sitniš za novine, žvake i mentol bombone. I tramvaj već prolazi preko Kvaternikova trga, a tamo više nema tržnice, nema ni kina Partizan, samo sam ja još uvijek tu, i pomisao na to me, jebiga, ipak veseli.

Kino Partizan bilo je u onom haustoru tamo, i najprije su mu promijenili ime, jer su neka imena otrovna, vrlo zarazna i smrtonosna, pa ih se mora izolirati i uništiti. Na­posljetku su kino zatvorili, jer tyranosaurus rexi nemaju nikakve šanse protiv multiplexa. Ali, velim, sve i da opet otvore kino, i da mu vrate staro ime, to više neće imati nikakve veze s kinom u koje sam kao klinac ulazio pun svečanih i uzvišenih osjećaja, razumiješ o čemu govorim. I tu se moja euforija ispuhuje, jer kapiram da ni ja više ni­sam onaj isti. Dobro, nisu mi dirali tablu s imenom, niti su me zatvorili, ali sam unutra sav derutan, i sad se doktor Galin trudi da me renovira. Dobro.

Doktor Galin se smiješi. Drago mu je što me vidi, kako mu ne bi bilo drago – dvjestopedeset kuna u džep svaki put kad me posjedne u fotelju. Otuda i one fine krpice na njemu, i superioran izraz na licu, njegovana koža, mani­kirani nokti, pravi slatki, dragi pederčić. Inače, u strogo profesionalnom smislu, on nema neke velike koristi od mene. Hoću reći, ja ga možda i mogu učiniti bogatijim, ali ga sigurno neću učiniti slavnim, jer moj slučaj nije origi­nalan, kao što su slučajevi Čovjeka-vuka, Čovjeka-štakora ili Anne O., na primjer. Sve njih sjebali su starci, koliko sam shvatio. A ja, ja sam gotovo cijeli život proveo izvan roditeljskog staklenika, da tako kažem, u divljem vrtu, kao velebitska degenija, bez špricanja i vrtlarevih ruku, tako da na moje roditelje ne mogu svaliti ništa, osim da su me naštancali, naravno. Otac me nije silovao, ja nisam silovao susjedovog psa (osim što sam ga kljukao tabletama za spa­vanje), nisam silovao čak ni vlastitu majku, nisam palio ni ptice, ni mačke, niti bilo koje druge životinje, nikakva guvernanta nije mi pilala živce, nikakve bake i tete nisu me razdragano štipale i šopale slatkim, nikakva sestra sek­sualno iskorištavala… Ukratko, ja sam sasvim normalno nenormalan, sasvim neambiciozan po tom pitanju, skrom­no i samozatajno opaljen. A to obeshrabruje doktora Galina, moje neuklapanje u šprance.

Dođavola, mrmlja on, pa vi se uopće ne uklapate.

Naravno da se ne uklapam, kažem mu, da se uklapam, ne bih sjedio ovdje.

Sve ovo vrijeme nismo daleko odmakli. On misli da ne surađujem dovoljno, štoviše – da se opirem, da sam se zabirakadirao, i zato napada svim oružjima. Uvjeren je da su odgovori skriveni u bunkeru koji sam načinio od titanija, da je ključ zakopan negdje duboko u djetinjstvu. Ali moje djetinjstvo, velim, uopće nije spektakularno, nema tu niče­ga tajnovitog i mračnog, sasvim obično, ušljivo djetinjstvo koje ne zaslužuje naslovnu stranu. Često mi je neugodno zbog toga, nudim mu friške priče, ima tu par škakljivih stvari, zgodnih za razmišljanje.

Recimo, Mars vrlo loše djeluje na Škorpione, a nedavno je bio blizu Zemlje, nikad bliže u posljednjih šezdeset ti­suća godina, i najnormalnije je onda da se zapitaš koliko je ta udaljenost sigurna u kozmičkim razmjerima i kako se sve to odražava na nas.

Ili ta gomila meteorita koji fijuču uokolo.

Kad malo bolje razmisliš o tome, jebemti, skužiš da si u sličnoj situaciji kao u onoj igrici, gdje voziš svoj svemirski brod i pucaš k’o sumanut, i obaraš neprijateljske letjelice, ali i oko tebe zuje rojevi neprijateljskih projektila, i savršeno ti je jasno da je samo pitanje sekunde kad će te neki projektil zdrmati i oboriti. I onda se zapitaš tko pilotira ovom našom svemirskom kuglom, i koliko ta sekunda iz­nosi u kozmičkom vremenu.

Ili, da se prizemljimo, čitaš u novinama da je automobil zdrmao nekog čovjeka na ulici. I onda zamišljaš tipa kako izlazi iz stana, hoda niz ulicu, sjeda u autobus i vozi se prema centru, mora kupiti neki formular u Narodnim no­vinama. U trenutku u kojem on izlazi iz stana na drugom kraju grada neki čovjek sjeda u auto i kreće prema centru na dogovoreni sastanak, ali Masarykova ulica zatvorena je zbog nekih radova i on skreće dolje na zeleni val, bijesan jer će zakasniti, i traži parking na zelenom valu, ali to je tek gadna komplikacija, pronaći slobodno parkirno mjesto u centru grada; vozeći se uokolo, tip se sve više pjeni i živ­cira i tras!, rokne na pješačkom onog čovca koji je pošao u Narodne novine. I onda počneš razmišljati o toj situaciji, vrtiš razne kombinacije. Onaj frajer bi ostao živ da mu je zbrisao autobus, ili da su semafori bili drukčije poštelani, ili da je u pothodniku susreo nekoga poznatog i popričao malo s njim, ili da je onaj tip uspio parkirati auto u Prilazu Gjure Deželića.

Razmišljaš, dakle, o tome i obeshrabriš se kad skužiš u kakvom kaosu živimo, i kakve nas trice drže na površini. Što više razmišljaš, pronalaziš sve više razloga za zabrinu­tost, logično, ne, bilo bi glupo da te ćopi euforija pri pomi­sli na to da je neki auto jutros izašao iz garaže samo zato da te ubije, strijela je odapeta i te stvari. I tako shvatiš da bezbrižni i mirni mogu biti samo tipovi koji ne koriste tintaru za povezivanje stvari, da samo oni ne trtare u životu, a da svi ostali pate od raznih strahova i drugih sindroma.

Skužiš da je tu situacija postavljena naglavačke, da su munjare okej u glavi, a da su zdravi munjeni, no, razumiješ. Ali doktor Galin to ni mrtav neće priznati, to da oriđiđi munjara zapravo i nema na bacanje, i da se njegova sorta bavi pogrešnim ljudima. I zato, kad mu spomenem nešto takvo, on samo odmahne glavom i nastavi po svome.

No, bez obzira na sve poteškoće, doktor Galin pretpo­stavlja da se u mom slučaju radi o anksiozno-depresivnom sindromu, i što da ti kažem. Još sam dobro i prošao, jer je, koliko sam shvatio, vrlo gadno kad sindrom postane stanjem, a kod mene se stvar još razvija, sve je još friško, u procesu, ne zna se na koju će stranu prevagnuti. Dobro.

Znate što mi je jutros palo na pamet?, pitam ga.

Namrštio se, nije mu bilo drago kad bih ja poveo igru.

Skužio sam, nastavio sam, da su slova u vašem prezime­nu ista kao i u prezimenu Laing.

Nije izdržao, nasmiješio se samodopadno. Vole oni kad ih usporedite s velikim facama, nisu ni oni od betona.

Što ste radili posljednjih dana?, pita me namještajući se u fotelji.

Ništa naročito, rekao sam. Jeo sam, spavao, disao, takve stvari.

U vezi s onim vašim snom…

Noćas sam sanjao da ljuštim tapete s nekog zida, us­kočio sam ne želeći se opet vraćati na san iz kojeg je on izvukao kojekakve gluposti.

Kao, prolazim ja onim parkiralištem za kamione kod Velesajma, zima je, parkiralište je zaleđeno, a na njemu, umjesto kamiona, parkirane tisuće dječjih kolica s bebama unutra koje se deru i vrište, živi užas, jebemti, cijelo jutro nisam mogao doći k sebi.

Doktor Galin je rekao da se tu radi o jakom osjećaju krivnje, o osjećaju teške potištenosti, ili kako se već izrazio, a sve to jer sam napustio sina i ženu…

Laž! Kurvin sin laže! Uopće ih nisam napustio, samo sam otišao od njih. Napustiti znači zbrisati, odmagliti, dezertirati, ostaviti na cjedilu. Otići je nešto posve drugo, odlazi se u miru i po nekakvom dogovoru, i to je sve što zasad želim reći o tome. Dakle, tapete.

Kakve tapete?, doktor Galin sumnjičavo me je gle­dao.

Pa, neke debele, masne, glatke tapete, štajaznam… Ski­dao sam ih s nevjerojatnom lakoćom, a na svakoj su se otkrivali neki prizori.

Kakvi prizori?

Sasvim obični prizori, mislim, ponegdje zamućeni i is­krivljeni… kao kad prstima dirate LCD monitor. Što su točno predstavljali ti prizori? Ne sjećam se.

Promatrao me je nastojeći otkriti neku zamku, ali nije bilo nikakve zamke. Na meni je da pričam, a on je zadužen za zamke, koliko ja kužim stvar.

Jeste li u djetinjstvu imali neki uzor?, vratio se on svojoj omiljenoj temi.

Uzor?

Jeste li željeli biti netko drugi?

Tu je doktor Galin dobro potrefio. Naravno da sam želio biti netko drugi. Želio sam biti svatko samo ne ja, razumi­jete, i počeo sam mu nabrajati.

Pa, ovako, Tom Sawyer, Huckleberry Finn, Hawkins…

Hawkins?, podigao je obrve.

Doktor baš i nije bio nešto naročito načitan.

Jim Hawkins, dječak iz Otoka s blagom, objasnio sam mu.

Prešutio sam da sam jedno vrijeme žarko želio biti morski pas, to kad sam negdje pročitao da su morski psi neprestano u pokretu, da uopće ne spavaju, da cijeli život samo šibaju naokolo. Tko zna što bi sve dobri doktor izveo iz toga da sam mu to spomenuo. Već sam vidio naslov u novinama: Čovjek-morski pas.

Pa onda, nastavio sam, Larigan, Fantomas, Diabolic, Winnetou, Ray Carson, Alica…

Vidjelo mu se po faci da pojma nema tko su Larigan, Ray Carson, Diabolic, pa čak ni tko je Winnetou, ali je reagirao na Alicu.

Zanimljivo, živnuo je, Alica, zašto Alica?

Zašto Alica? Pa zbog zemlje čudesa, valjda. Mislio sam da bi bilo zanimljivo vidjeti Ožujskog Zeca, onu gusjenicu s nargilom, Klobučara i sve te likove tamo.

Nije vam smetalo to što je Alica djevojčica?

Ne, zašto bi mi smetalo? Uostalom, kad sam fantazirao da propadam kroz onu rupu, zamišljao sam sebe u hlača­ma, a ne u suknji, ako ste na to ciljali.

Jeste li željeli biti netko iz stvarnog svijeta?, ignorirao je moju laganu ironiju.

Ne, rekao sam. Znate, na televiziji tada nije bilo toliko sporta, glazbe i sličnih stvari.

A netko iz susjedstva, iz vašeg kvarta?

Pa ne baš, rekao sam. Bilo je tamo raznih zanimljivih likova, ali ne mislim da sam želio biti kao oni. Samo sam se, možda, divio nekima od njih.

Zašto?

Bili su, onako, opasni žicari, nisu se plašili nikoga, nitko im ništa nije mogao.

Koga ste se vi bojali?

Zapravo nikoga, ali su mnogi bili jači od mene, mogli su me istući kad god se sjete, kužite?

Osjećali ste nekoga kao prijetnju, kao opasnost?

Ne. Mislim, nikoga određenog. Ali Dubrava je takav kvart. Nije to neki fini, budžovanski kvart. U Dubravi ste uvijek mogli računati na to da će vas netko iz čista mira napasti i zbombati.

A je li postajala neka osoba s kojom ste bili bliski?

Pa, dobro, drkadžijo, pomislio sam, ja možda i nisam neki svjetski prvak u bliskosti, nisam baš širio ruke i bacao se svakome u zagrljaj, ali nisam ni jebena santa leda.

Kasim, rekao sam.