Oči | Edo Popović

25.

A onda me je Igor prestao terorizirati. Nije mi se više na stubištu unosio u lice, zvonio mi na vratima, pio moju ka­vu. Ispario. Vjerojatno su ga vratili natrag u ludnicu, mislio sam. Ili na neko slično mjesto, da mu malčice zamute one kristalne oči.

Uglavnom, zima je prolazila. Bilo je tu mnogo sumor­nih dana, hladnih vjetrova, ledenih kiša, ali i pokoji dobar trenutak. Kao kad bi nazvali i pitali za neki proizvod, neku kremu za lice ili nešto slično, a ja bih odgovorio da ne znam za to, ali da sam baš razmišljao o tome kako bih si rado nabavio nešto takvo, pa mi je onda glas pričao o svojstvima tog proizvoda i o njegovim prednostima u od­nosu na konkurentske proizvode. Tako smo mi sasvim lijepo razgovarali, otvoreno, srdačno, bez zadnjih namjera. I premda sam ih na kraju odbijao, nisam imao osjećaj da mi pričaju o nečemu što me se ne tiče. Zbog čega sam pre­stao čitati novine. Kao da se tamo govori o ičemu drugom osim o stvarima koje me se uopće ne tiču. Davno je prošlo vrijeme kad su drugi pogađali ono što osjećam. Koliko ti se puta desilo da osjećaš nešto što ne možeš imenovati? I onda pročitaš to negdje, ili čuješ kako netko o tome priča u tramvaju, i to savršeno legne u tvoju lubanju i kožu, uopće te ne žulja, i pomisliš: Dođavola, kako je to istinito.

Inače, ujutro sam ustajao, pio kavu, pušio, kašljao i gledao kroz prozor. Sunce se raspalo negdje u svemiru. Stabla su bila prekrivena injem. Iz niskoga čeličnog neba sipila je čađa.

Ipak, vani se odvijao život. Bilo je tu svakakvih prizora. Na primjer: Muškarac bijele kose hoda preko parkirališta. Oko nogu mu se plete glavati terijer, repa poput antene. Žena u smeđem kaputu ubacuje novine u kontejner za papir. Muškarac u jarkocrvenoj skijaškoj jakni struže led s prozora automobila. Djeca iz vrtića u koloni stupaju ploč­nikom. Dobro im je, izgleda. Smiju se. Pojma nemaju što ih čeka iza ugla.

Ali, velim, nisam samo besposleno buljio kroz prozor. Jedan dan zazvonio je telefon. Bila je Tamara.

Kako si?, pitala je.

Dobro, rekao sam.

Što radiš?

Imam neke poklone za vas. Kakve poklone?

Božićne, stalno zaboravljam na njih, rekao sam, zatajivši da sam u međuvremenu popio Adamov poklon.

Ali, Božić je davno prošao, kaže Tamara.

Nema veze. Ovo su bezvremeni pokloni.

U međuvremenu sam otkazao doktoru Galinu. Nisam ga više mogao plaćati. A i bio mi ga je pun kufer. Njega i njegove pametne face. Zapravo mi ga je Tamara prepo­ručila, jer da će me to srediti i skockati, pomoći mi da se bolje osjećam. Ali ja se nisam bolje osjećao. Samo mi je lova kopnila.

Nazvao sam ga i rekao mu da neko vrijeme neću dolaziti jer sam usred nekih važnih stvari, posao i to.

Ma nemojte, rekao je.

Javit ću vam se kad završim s ovim.

Naravno.

Glas mu je bio podrugljiv. Pizda me prokužila, znao je da sam švorc. No, to mi nije bilo važno. Važno je da sam na pravom putu.

Sad sam na pravom putu, rekao sam i prekinuo vezu.

Neki drugi dan opet je zazvonio telefon. Nisam se javio.

Jedno jutro digao sam se iz kreveta i osjetio kako me sr­ce divljački udara po rebrima. Koža mi je plamtjela, znojio sam se i drhtao, a noge me nisu najbolje slušale. Plus što sam se gušio u kašlju i sluzi. Otišao sam u kupaonicu i ispljunuo u umivaonik. Sluzava svilenožuta pljuvačka bila je prošarana crvenim žilicama i flekama. Grlo mi je otišlo kvragu, pomislio sam, prokleti duhan, morat ću to malo smanjiti, pripaziti na sebe. Oprao sam zube, umio se i otišao u kuhinju. Glad, naglo sam osjetio strašnu glad. Sve u meni urlalo je od gladi, svaka kost, mišić, svaka kap­lja krvi. Pretražio sam hladnjak, police i ormariće u kuhi­nji, i nisam pronašao ništa za jelo. Nisam se mogao sjetiti kad sam zadnji put jeo.

Prodavačica u mini-marketu odložila je novine na pult i pogledala me. Obrazi su joj bili prošarani crvenim pjega­ma. Imala je kratke, tupe prste i izgrižene nokte. Nisam se mogao kontrolirati, srce mi je lupalo, ruke se tresle. Povrh svega – teško sam disao.

Jeste li dobro?, upitala je.

Ma kakvi, zahroptao sam neljubazno i počeo diktira­ti:

Deset vrećica makarona, tubu senfa, teglu kiselih kras­tavaca, dvije teglice kapara, pet vrećica badema, tri crne čokolade, tri konzerve ljuštenih rajčica, tri mesna nareska i veliko pakiranje cedevite.

Skidala je te stvari s polica i uvrijeđeno puhala. Meni se u međuvremenu srce smirilo, i disao sam normalno.

Što vele u novinama, upitao sam pomirljivo, žaleći zbog maloprijašnjeg tona, hoće li to proljeće uopće doći?

Sigurno da hoće, rekla je suho.

Ne izgleda mi kao da hoće.

No, proljeće je ipak nekako došlo. U isto vrijeme Igor mi je počeo nedostajati.

Jednom sam, vrativši se uvečer doma, zatekao ujaka kako leži na podu u dnevnoj sobi. Gol, savijenih koljena, jednom rukom pritišće trbuh, drugu pruža prema svom tadašnjem dečku, koji raskrečenih nogu stoji iznad njega. Nijedan nije primijetio da sam ušao u sobu. Ujak drhti kao pinč koji je upravo doživio živčani slom, na brkovima krv mu se miješa sa šmrkljama, a ovaj mu govori: Sam si to tražio, sam si to tražio.

Za ujaka se moglo svašta reći, ali da je čeznuo za bati­nama, to sigurno ne. Dohvatio sam butelju sa stola, to društvo uvijek je pilo neka dobra vina, zakoraknuo prema pederskom nasilniku, premjestio težinu na drugu nogu, planirao sam pozvati ga da se okrene pa mu onda sjebati facu. Ali, tada ujak svrne pogled na me i nijemo odmah­ne glavom. Tip se okrene bez žurbe, odmjeri me, ovo se ne tiče tebe, kaže, a ja i dalje stišćem grlić boce, gledam ujaka, no on samo odmahuje glavom. Sve je u redu, kaže, odi u svoju sobu.

U ujakovim očima vidio sam blagost i praštanje. Bio sam svjedok čuda – premlaćeni homić pretvorio se u Isusa, i sad je patio za sve žrtve nasilja, istovremeno opraštajući nasilniku. I premda taj tip više nije dolazio k nama, niti ga je ujak ikad više spomenuo, mislim da mu je ovaj nedo­stajao. Kao što je meni sad nedostajao Igor.

Jutros sam se baš uzvrpoljio. Kružio sam po stanu. Otvo­rio ormar s odjećom i tražio nešto, ne znajući točno što. Mijenjao stanice na radiju. Izvadio iz torbe stari Nikon i škljocao u prazno. Zurio u telefon. Kava mi nije prijala. Ni duhan. Stalno sam kašljao. Kašljao sam i kad nisam pušio. Neko vrijeme virio sam kroz špijunku. Liftovi su prolazi­li gore-dolje. Kad bi se upalilo svjetlo na stubištu, vidio sam vrata Igorova stana. Onda više nisam mogao izdržati, izašao sam i pozvonio. Igor je bio još u pidžami.

Ej, bok, pozdravio sam ga, jesi za neku kavu?

Složio je uvrijeđenu facu.

Onaj put bio si doma, rekao je.

Što?

Onaj put, zvonio sam…

Ha, znaš…

Podigao je ruku i zavezao sam.

Zvonio sam, rekao je, i nisi mi otvorio. Isto i na Božić

Šutio sam. Gledali smo se u oči. Činilo se da su njegove oči omekšale, da neki tužni čovjek, ne više ptica, stanuje tamo iza.

Mrzim zatvorena vrata, rekao je.

Žao mi je, rekao sam.

Samo da se obučem, rekao je.

Ovo je za tebe, pružio mi je paketić omotan srebrnim pa­pirom.

Odmotao sam ga – kutija Fleur de Savane.

Nisi trebao, rekao sam.

Nema veze, rekao je i uzeo u ruke Nikon. Šta je ovo?

Fotoaparat.

To vidim, ali…

Što?

Ne spada li ovo u neko drugo vrijeme?

Slegnuo sam ramenima.

Koristiš ga?

Sve manje.

Prešao si na digitalni?

Ne, ali nije u tome stvar.

Nego u čemu?

U tome što ne radim.

Možeš si to priuštiti?

Ne mogu, ali nemam izbora.

Od čega onda živiš?

Ništa nisam rekao.

Gdje si zabrljao?

Svugdje pomalo, rekao sam.

Nisam želio ulaziti u detalje svog mizernog života. Upi­tao sam ga gdje je on zabrljao? Blaženo se nasmiješio.

Zaljubio sam se, rekao je.

Tamo u Americi?

Da.

Amerikanke su opasne.

Nije bila Amerikanka.

Nego?

Igor je pružio ruku preko stola i stavio je na moju. Ru­ka mu je bila suha i krhka, gotovo bez težine, kao ruka mumije.

Marokanac, rekao je, zaljubio sam se u jednog Maro­kanca.

Gledao me je u oči, ali tamo nije pronašao ono što je tražio.

Ne gadi ti se to?, upitao je.

Šta ti misliš?, rekao sam.

Ne znam. Nisi povukao ruku.

Nemoj si ništa umišljati, rekao sam, nisi moj prvi homić.

Umorno je odmahnuo glavom.

I kako je prošlo?, upitao sam.

Loše. Ismijao me. A onda, ne sjećam se više. Osjećao sam se… Pokušaj zamisliti sve ljude na svijetu odjednom. Pokušaj ih sve sabiti u jedan jedini trenutak, njihove izraze lica, pokrete, riječi koje u tom trenutku izgovaraju, njihove međusobne odnose. Tako sam se najprije ja osjećao. Zbu­njeno. Snažno zbunjeno, razumiješ, kao da me je napajala neka atomska elektrana. A onda sam jednostavno, ne znam… pregorio… Koje je to olakšanje bilo… Sve postane nekako jednostavnije. Samo dišeš… i gledaš.

Uzdahnuo je i digao se, pa je stao pokraj mene i počeo mi prstima prolaziti kroz kosu.

Ispričat ću ti nešto, rekao sam.

I počeo sam mu pričati kako sam jednom radio gore u Njemačkoj u pilani.

I tu je bio taj predradnik, Norbert, četrdeset godina, tu negdje. Iz nekog razloga bio sam mu jako simpatičan. I on je meni bio simpatičan. Krupan, riđe kose i brade, izgledao je poput onih starih germanskih ratnika iz stripova. Jednom me je, tako, zamolio da mu preko vikenda dođem pomoći urediti vrt. Imali su lijepu kuću i velik vrt u predgrađu, njegova žena i on. Mogao ga je i sam uredi­ti, ali ga je na poslu, nekoliko dana ranije, lopatom udario jedan Španjolac kojemu je oduzeo bocu viskija, u pilani se gadno pilo, znaš, pa mu je sad jedna ruka malo štekala. I tako, prčkali smo po vrtu i pričali o raznim stvarima, a onda je on počeo pričati o tome kako žena i on imaju sve što je običnim ljudima potrebno, kuću, siguran posao, ušteđevinu, zdravi su, i sve tako, ali… Ali, jebiga, nemaju djece. Godinama su se trudili, bili kod raznih liječnika, isprobali razne metode, razgovarali s travarima, nema što nisu pokušali, i ništa. On je to još i podnosio, to je sud­bina, mislio je, protiv nje se ne može, ali njegova žena… Nju je to lomilo. Najprije je napustila posao. Jednostavno više nije mogla raditi, a kako je vrijeme prolazilo prestala je odlaziti u grad u kupovinu, družiti se s prijateljicama i znancima, a na kraju više uopće nije izlazila iz kuće. Slušao sam ga ne znajući što da kažem na sve to, ako sam uopće i trebao išta reći. I tako, završili smo posao, otišli u kuću oprati ruke i pojesti nešto, a njegova žena, Ulla se zvala, kad sam sjeo za stol, donijela je lavor i ručnik i zamolila me da skinem čarape. Bilo mi je malo blesavo što traži da operem i noge, a naročito to što sam ih, očito, trebao prati u lavoru u blagovaonici, al dobro. Mislio sam, takvi su lokalni običaji. No, kad sam stavio noge u lavor, Ulla je kleknula i počela mi prati noge.

Igor je izvukao prste iz moje kose i ustuknuo.

Izmišljaš, rekao je.

Ma kakvi, rekao sam. Počela mi je prati noge, jadna že­na. Izbezumio sam se, kako i ne bih. Kao da sam ugazio u krv. Iskočio sam iz lavora i stajao tamo ne znajući što dalje, a ona je ostala klečati, s rukama u vodi. Neko vrijeme je tako klečala, a onda je počela plakati. Cvilila je kao pseto, a suze su joj kapale u lavor. Cijelo to vrijeme njezin muž je stajao sa strane i šutke zurio u pod. Katastrofa, kažem ti. Poslije toga, a ostao sam u pilani još nekih mjesec dana, nikad nismo spomenuli taj događaj. Tada mi ništa nije bilo jasno, tek kasnije sam shvatio da je to pranje nogu bio samo nespretan pokušaj iskazivanja majčinske ljubavi. Imala je toga na tone, nesretna žena, tih raznih nježnih osjećaja, i nije ih imala kome podariti. A ja to nisam znao prihvatiti. To jest, meni to nije trebalo, te njezine geste. Kao što mi, pogledao sam Igora u oči, sada ne trebaju tvoje.

Razumijem, rekao je on i sjeo natrag na stolac.

Zapalio sam cigarillos. Ruke su mi drhtale. Ne zbog Igora, već zbog sjećanja na Ullu. Je li našla nekoga kome je mogla podariti svoju ljubav, ili ju je ljubav požderala?

Zabrljao sam stvar, zar ne?, rekao je Igor.

Odmahnuo sam glavom.

Ne ljutiš se na mene?

Ne, rekao sam. Dapače, ako mi ikad zatreba takvo što, obratit ću se najprije tebi, u redu?

Gledao me je tražeći neki znak da se šalim. Ustao sam i dotaknuo mu lice vršcima prstiju. Stresao se.

Uf, rekao je, kao da me je dodirnula zmija.

Eto vidiš, rekao sam.

Da nam sad ja napravim kavu?, upitao je.

Bio bi red, čovječe.