Oči | Edo Popović

30.

Tko je onom motoristu tamo stavio prvi motorić u ruke? Gledajući ga ovako, na blještećem Harley Davidsonu, picnutog u kožu, s resicama na jakni, u okovanim čizmama i sve to, reklo bi se da je njemu motor više od prijevoznog sredstva. Hoću reći, malo je vjerojatno kako je on kao dijete imao i pojma o tome kamo će ga ta igračka odvesti, i kako će sve to završiti. Isto tako, AK-47 kojim je onaj mladić koknuo dvojicu što su ga mjesecima maltretirali, on ga ni­je to jutro uzeo iz garaže, već mu ga je netko davno prije tutnuo u ruke. Neka netko napiše knjigu o tome kako nam stvari određuju život, a da ispočetka toga uopće nismo svije­sni. Volio bih pročitati takvu knjigu.

Što se mene tiče, tu je sve jasno. Moj život odredila je Marika, prostitutka iz Bratislave. Ona mi je, ako ćemo pra­vo, gurnula fotoaparat u ruke. Prošlo je neko vrijeme prije nego što sam, onog ljeta kad sam se vratio iz Njemačke, ponovno uzeo u ruke taj fotoaparat. U kartonskoj kutiji gdje sam ga čuvao nalazilo se i nekoliko crno-bijelih foto­grafija. Mutna fotografija nasmiješene Marike i nekoliko fotografija snimljenih kasnije u Zlatnoj ulici u Pragu, na kojima dečki iz razreda grle neke Njemice. Neko vrijeme razgledao sam ih, ne osjećajući ništa posebno, a onda sam iz kutije izvadio fotoaparat. Gledao sam ga i razmišljao o tome kako nisam u najboljoj situaciji: napustio sam fakul­tet, nemam nikakav posao, nikakvih planova, i živim od majčine milostinje. Taj dan kupio sam u Fotokemiki neko­liko crno-bijelih filmova, i počeo škljocati.

Nekoliko godina poslije, zarađivao sam za život škljocajući. Znao sam gledati, povezivao sam predmete u prostoru, vi­dio detalje koje obično oko nije zapažalo, dobro sam čitao izraze lica i, što je najvažnije, znao sam okinuti u pravom trenutku. U međuvremenu sam otišao od ujaka i preselio se u Utrine. Prijeko u Zapruđu još uvijek su živjeli majka i Pero. Znao sam ih sresti na tržnici u Utrinama, i onda bi se Pero negdje izgubio, a majka bi zastala i upitala me “Kako si” i “Što radiš” i “Viđaš li Josipa”, a ja sam škrto odgova­rao, ne pitajući je pritom ništa. Onda bi ona otišla potražiti Peru, a ja bih produžio tamo kud sam već bio pošao. Osim loših uspomena, što smo nas dvoje imali zajedničko? Oboje hodamo uspravno, koristimo mozak pri rješavanju određe­nih problema, spremamo zalihe hrane, ali to je dostatno tek za jednominutni razgovor s nogu, u prolazu. A o čemu smo to i mogli pričati? Prisjećati se neugodnih dana u Perinoj gajbi? Prisjećati se godina u Dubravi? Bliži od vlastite majke bio mi je, recimo, Kasim, kojeg nikad poslije nisam sreo. Viđao sam kasnije neke momke iz Dubrave, ali nitko od njih nije znao ništa o njemu. Tek mi je jedan rekao ka­ko je od nekoga čuo da je Kasimova obitelj odselila u Au­straliju. Bliža mi je bila čak i Vesna, premda sam je se svih tih godina rijetko kad sjetio. A kad bi se to i dogodilo, raz­mišljao sam o njoj kao o suveniru kojeg bi se rado riješio, samo budale slave vlastite poraze i neuspjehe, ne? I onda sam je, kad su se sjećanja na nju već posve ofucala, u ranu jesen osamdeset četvrte sreo u Amoku u Ilici.

Zapravo se kafić zvao Dijana bar, i nalazio se u onom dvorištu kod javnog kupališta, ali zvali smo ga Amok jer bi sva­ko malo neki gost otkačio od cuge i nekih drugih stvari, pa bi počeo vrištati, valjati se po podu, ili bi naprosto otrčao van, slijedeći neku viziju, poput onih tipova u napadaju bje­snila. Jedne takve večeri neka je ženska počela izvoditi cir­kus sa svojim frajerom. Najprije mu je ona iz ruke iščupala bocu piva i bacila je na pod. On ju je zaprepašteno pogledao, a onda ju je udario nogom, pa ga je njegov kompa morao smirivati. Skočili su tu i neki drugi dečki, stvorila se čitava gužva, i ja sam se počeo povlačiti prema šanku. Gledao sam ima li neki siguran kutak da u miru popijem pivo, i tada sam na drugoj strani šanka ugledao Vesnu. Prepoznao sam je iz šuba. Stajala je u društvu nekih djevojaka, gledale su hoće li se gužva smiriti. Prišao sam i pozdravio je. Iznenadio sam je, i sad je hitro prebirala po sjećanjima.

Kalda, pomogao sam joj. Tvoj mali susjed iz Dubrave.

Gledala me je, na licu joj se stvorio onaj izraz znatiželjne studentice medicine.

Pa, više nisi mali, to sigurno, rekla je na kraju i počela se smijati. Ovo je moja stara ljubav, rekla je ženskama, i mislim da ću malo popričati s njim.

Zatim smo uzeli pivo i izašli u dvorište, i rekli bože, kako te godine prolaze, tko bi mislio da ćemo se ikada više sresti. Ona je došla tu s curama poslije kina, inače je dobro, završila je srednju ekonomsku i radi kao referentica u Plivi, rastavljena, bez djece, živi u podstanarskom stanu u Gajnicama, ništa naročito.

A ja, ja sam još uvijek daleko od braka i bavim se fo­tografijom, ne, ne radim u foto-studiju, radim za novine, koje novine?, pa, razne novine, vanjski suradnik, ona čita novine, ali nikad ne gleda tko je snimio neku fotografiju, nema veze, nitko to ne gleda osim novinara, a meni su on­da na pamet pale tablete za spavanje. Tablete za spavanje koje sam krao staroj, mrvio ih, mijesio u mljeveno meso i bacao to noću u dvorište Vesninog jebača, onog biciklista Gorana. Njegov opaki šarplaninac svaki put je progutao štos. I kad bi se glavinjajući opružio nasred dvorišta, ja bih preskočio ogradu, uvukao se u garažu i dao se na posao oko guma Goranove specijalke. Mogao sam tim tabletama ubiti prokletog psa, pomislio sam, i nasmijao se.

Što je smiješno?, pitala je.

Rekao sam joj.

Znaš li da je Goran poginuo?

Pojma nemam.

Je, poginuo je u utrci na Jadranskoj magistrali.

Žao mi je, rekao sam, ali mi je zapravo bilo svejedno.

Lažeš, rekla je Vesna.

Slegnuo sam ramenima.

Nema veze, rekla je. Znala sam da mu ti bušiš gume. Znala sam da me špijuniraš, vidjela sam te kako se skrivaš iza stabala u onom voćnjaku gdje smo on i ja, znaš već… Pojma nemam zašto, ali to mi uopće nije smetalo.

Stresao sam se, trnci su mi prošli tijelom.

To je perverzno, rekao sam.

Što je perverzno?

Pa to što si to radila znajući da vas ja gledam.

Je li?, rekla je podrugljivo. A nije perverzno to što si me špijunirao?

Bio sam klinac, rekao sam.

Jelda, a ja sam bila petnaestogodišnja baba?

Kasnije, u njezinom stanu, sjedio sam na kauču i gledao kako Vesna petlja nešto oko kazetofona. Na nekoliko mje­sta napukle su joj žilice na nogama, inače je izgledala do­bro. Izračunao sam da joj je moglo biti dvadeset osam godina. Tada se okrenula i stala ispred mene. Iz zvučnika je procurila neka ljiga, nešto o zakletvi, ljubavi, ramenu, plamu i jeseni, i ja sam se pokajao što sam došao tu. Vesna, izgleda, nije imala takvih problema.

Gdje smo ono bili stali?, rekla je i jednim pokretom skinula majicu.

Nije nosila grudnjak, a trebao joj je već. Fleka boje vina još je bila tamo, gore iznad njezinih omekšalih sisa.

Može, rekao sam, ako ugasiš ono sranje.

Otišla je do kazetofona i ugasila ga.

Znaš li kako te je moja mama zvala?

Ležali smo na kauču i pušili, a ja sam blejao u strop. Nisam, nakon svega, čuo glas Jane Birkin, niti sam osjetio miris svježeg lišća, a ni zvijezde nisu plesale po stropu. Ništa se spektakularno nije dogodilo. Bilo je to samo jedno obično fukanje.

Kako?

Bogaroš, zvala te je bogaroš. Bogaroš?

Što to znači?

Onaj s bubama. Tako u Mađarskoj nazivaju čudake.

Čudake? Ja nisam čudak.

Ona je mislila da jesi. Nisi bio razgovorljiv, ni s kim se nisi previše družio, a osim toga rekla je da si onda umalo ubio Timba.

Stara Mađarica pretjeruje, nisam ga htio ubiti. Zapravo se uopće nisam htio tući s njim. To što se tada dogodilo nije bila tučnjava, niti sam napao Timba zato što mi je bilo nešto stalo do one smrdljive pikule. Bilo je to više zauzimanje stava. Tako to počinje u životu. Najprije ti uzmu pikulu. Pa užinu. Pa strip. Ako to progutaš, kasnije će ti uzeti auto, radio, piva iz hladnjaka, posljednju rolu toalet papira, stari listić sportske prognoze, grinje iz tvog tepiha, dušu, srce, sve. Zato sam Timba ciglom.

Što je s njima dvojicom, Mirekom i Timbom?, pitao sam.

Slegnula je ramenima.

Moja stara, rekla je, jedva je prežalila odlazak tvog sta­rog.

Odlazak mog starog? Kakve veze imaju njih dvoje?

O, imali su njih dvoje itekako veze, nasmijala se.

To me je iznenadilo. Nisam mogao zamisliti starog u ulozi zavodnika.

Koliko je samo puta tvoj stari upao pred zoru… Valjda kad se vraćao s kartanja.

Valjda. O, bože, bili su tako napaljeni, svaki put bi me probudili. Kad se samo sjetim. Stvarno, kaj je s njim?

Tko to zna.

A tvoj stari, on je to mirno gledao?

Pogledala me je.

Ja nemam oca. To jest, ne znam tko mi je otac, a bogme ni stara nije posve sigurna. Zar nisi znao da nemam oca?

Zaboravio sam. Sjećam se samo tvoje stare. Stari je volio gledati kako prolazi ulicom. Eh, ta Mađarica, govorio je. Čekaj malo, zar nije onda moguće da je moj otac…

Zašutio sam jer me je jedna slika zviznula posred usta. Na trenutak sam ugledao starog u nekom baru. Sjedi za šankom očiju zamagljenih od sjećanja, podiže čašu i naz­dravlja kurvi koja sliči na Mariku, a onda iz novčanika vadi dvije fotografije, na jednoj nasmiješena beba Vesna, a na drugoj ja, i pokazuje ih toj kurvi, vidi, ovo su moja djeca.

Misliš da je on i moj otac?, pitala je Vesna.

Da.

Nema šanse. Doselili ste kad mi je bilo pet godina.

Počela se smijati.

Što je smiješno?

Palo mi je na pamet kako mi nastavljamo tamo gdje su oni stali.

Ujutro me je Vesna probudila. Rekla je da će uskoro na posao, a ja neka spavam, i neka samo zalupim vratima kad pođem. Mislio sam da bi bilo dobro da nastavim spavati, kako bih izbjegao razgovor o tome kada ćemo se opet vi­djeti, i slične gnjavaže. Što se mene ticalo, prethodna noć nije bila početak velikog prijateljstva niti išta slično. Opet, nisam htio ispasti pizda, pa sam ustao. Pio sam kavu dok se Vesna uređivala u kupaonici. Vani su se jedan za drugim palili motori automobila, to je administracija odlazila na posao. Radnici su otišli mnogo ranije. Onda je Vesna ušla u kuhinju, istuširana, našminkana, vedra, lijepa, i gleda­jući je osjetio sam kako mi se osmijeh razliva licem.

Šta je, Kalda?, upitala je, šta se smiješ?

Kad ćemo se opet vidjeti?, čuo sam sebe kako govo­rim.

Ah, rekla je ona, šta da ti kažem? Bilo nam je dobro sinoć, ali ne vidim baš neki razlog da se opet vidimo. Ja imam svoj život, ti svoj, i bolje je da ostane tako, šta veliš?

Malo mi je stala štiklom na ego, ne mogu reći da nije, uopće nisam očekivao ovakvu njezinu točku, ali svejedno nisam ni trepnuo.

Velim da si u pravu, rekao sam. Vi cure, kužite se u te stvari, i uvijek ste u pravu.

Obišla je oko stola, poljubila me u obraz i krenula pre­ma vratima.

Da znaš, bila sam jako žalosna kad si otišao iz Dubrave, čuo sam je iz hodnika.

Vrata su se otvorila i zatvorila, njezini koraci gubili su se na stubištu, i onda je postalo kasno.