Oči | Edo Popović

17.

 

Zima nije moje sretno doba pa da ga jebeš, prijatelju. Zo­ra i zima, sve moje nevolje ovih dana počinju na “z”, ako slučajno nisi ukapirao. Plus zaleđeni pločnik.

Hodanje po zaleđenom pločniku, koje je to poniženje. Raskrečenih nogu, spuštene guzice, vrškom čizme opipa­vaš podlogu, spuštaš stopalo, oprezno prebacuješ težinu na tu nogu, drugu polako prebacuješ naprijed, hodaš ko mandril. Jebeni komunalci, svake godine ista priča, uvijek ih iznenadi snijeg, usred zime njih iznenadi snijeg, pa koji su to kurčevi kreteni!

 

Zašto se derem, zašto uopće izlazim iz stana kad mi zima toliko ide na živce? Zato što mi se ona pizdunska munjara Igor ušlepala u život, eto zašto. Što je postao redovan gost u mojem stanu. Svaki dan, eto ga na kavu. I otvorim jutros limenu kutiju, a tamo, kak se ono veli, kurac. Ni zrnca kave unutra. Ništa, obukao sam se i marš van u po­tragu za kavom.

Ima tu u susjedstvu mnogo lokala – caffea, bistroa, pizzerija, grillova i tako dalje, kako im lijepo piše na tabla­ma – ali nijedan od njih nije osvojio moje srce. Prolazim pokraj jednoga, antipatičan šanker, pokraj drugoga, gužva je, trećega, dizajniran je kao kupaonica, četvrtoga, neka dječurlija sjedi unutra, petoga, kava im je katastrofa, šestoga, smrdi na luk i ćevape… I konačno, jer stanice navučene na kofein već počinju urlati od strave, utrčavam u kafe trgovačkog centra. U srce jebene ludnice.

Na blagajne se obrušava lavina ljudskog mesa i kolica, iz zvučnika kulja sintetička glazba isprekidana reklamama, u kafiću trešti radio, neka kontakt-emisija, na telki iznad šanka dokumentarac o Aliju…

I sad bi tu čovjek, kao, trebao uživati u kavi i duhanu.

Previše ljudi i previše jebenih informacija, ako mene pitate. Ali pleše oko svoje žrtve i tuče je k’o psa, neka stara borba iz šezdesetih u kojoj je protivnika gađao samo u gla­vu. Na blagajnama komešanje, frcaju kartice i novčanice, zveči sitniš… Stvarno, jesi li ikad razmišljao o tome kako izgledaš kad uđeš u supermarket? Idiotski, eto kako izgle­daš. Ni trunka sumnje da si kupio nešto što ti uopće ne tre­ba. Narkomanska glad, samo se to vidi na tvom licu, kompa, dok lebdiš tamo između polica. Poznato mi je to, znam kako dišeš i što želiš, neko vrijeme hranila me tvoja glad.

Ostarjeli Ali u nekakvoj knjižari drhtavom rukom pot­pisuje knjigu. Na radiju jedna trtlja nešto o skloništu za napuštene životinje. Kao, ona udomljuje sirote životinje, a gradske joj vlasti ne daju ni kune, i sad ona lijepo moli i apelira…

Govorim u ime svih napuštenih mačaka i pasa, kaže.

Da govori U IME napuštenih mačaka i pasa?!

O, jebli ti oni mater, droljo! Hrani ih svojim starim mesom, kravo glupa!

Onda se jedna žali na nekog poslodavca koji je na Bad­njak podijelio dvadeset i četiri otkaza… Jedan se žali na male plaće…

Nek si oni gore u vladi, veli frajer, malo razmisle kak to izgleda živjeti od tisuću i petsto kuna…

Dobar je tip. Što on misli da je to neka tragedija? To što radi za tisuću i pol kuna. Kog briga za to, sam si je kriv. Pobijedio ga je život, i tu se nema što prigovoriti. Či­sta borba, više-manje, uzimajući u obzir vrijeme, mjesto i globalne ekonomske trendove. Svi imamo svoju šansu, a kako ćemo je iskoristiti, to je već naša stvar. Kog više boli kurac za to? Naš problem.

Samo, tko će priznati poraz? Tko će biti iskren i reći, je, popušio sam, moja greška, trebao sam biti pametniji, drukčije izvesti čitavu stvar. Zajebano je to, i zato na kraju uvijek cvilimo, uvijek nam je netko drugi kriv. Poslovođa, bolest, ljudska zavist, nesretno djetinjstvo… Kao da su to virusi iz neke daleke galaksije, pa se sad žalimo. Kao da živimo pod staklenim zvonom, a ne pod ovim zahrđalim, izbušenim nebom, jebote, pod kojim odjekuje samo kuk­njava.

Kud god se okreneš, jedna te ista pjesma. Neki tip na radiju priča kako je nekad blablabla, dok danas…

Nekad? Danas?

… umjesto da uživaju u časnoj starosti, danas umirov­ljenici…

Smučilo mi se od njih, neka zavežu. Ne moraš još i uz kavu slušati te priče.

 

Vozeći se tramvajem razmišljao sam o Aliju. Ako su naši heroji tako propali, kako li tek izgledamo mi koji smo ih obožavali? Hoću reći, sumnjam da je Alijev put bio gadniji od puta onih klinaca u Dubravi koji su šezdesetih skakutali po cesti i fingirali udarce u tijelo protivnika. Ipak je on zaradio neku lovu, mogao si je priuštiti najbolje. Bio je tamo u Dubravi jedan klinac, Cigić preko pruge, taj je stvarno imao dobar rad nogu i dobro je udarao, znam to iz prve ruke, ak’ se može tako reći. Bilo bi zanimljivo ču­ti kako je on prošao u životu? Nisam ga kasnije viđao u izravnim prijenosima, niti u dokumentarcima. Koliko je on primio udaraca, i kakvu je kamatu povukao iz njih? I sad bih ja, kao, trebao žaliti Alija. Ma, ko ga jebe.

 

U takvom raspoloženju upao sam u ordinaciju doktora Galina. On je mirno sjedio tamo za stolom i gledao me ništa ne govoreći. Taj čisti, aseptični, politirani stol boje bjelokosti – to je samo privid. U stvarnosti, to je visoki, debeli, armiranobetonski zid ukrašen bodljikavom žicom. Galin je s jedne strane, ja s druge, i nema ama baš nika­kve šanse, nema te love, nema tog vjetra promjena koji će srušiti taj zid.

 

I… kako ste danas?, upitao je konačno Galin.

Ovo mu je dobro: Kako sam.

Katastrofa, odgovaram, eto kako sam.

Zašto?

O tome bih vam mogao nadugačko i naširoko pričati.

Imamo vremena, kaže on.

Kako tko, jebiga, pomislim. Plus što je vrijeme nekome kompić, a nekome sudac u ringu koji odbrojava posljednje sekunde, da ostanemo još malo kod boksa.

U čemu je problem?, stiglo je pitanje s one strane zida.

Ljudi smrde.

Doktor veli da u ovakvim trenucima trebate lupiti prvo što vam padne na pamet, i onda će se čvor početi raspetljavati, čvor vašeg mraka razumije se.

Smrde?, pita on.

Da, smrde.

Kako to mislite?

U tramvaju su neki ljudi smrdili, ne na cugu, ili na du­han, već na strah.

Na strah?

Da, na strah.

Strah od čega?

Ne znam… od svega, valjda… života, smrti, takvih stvari. I u onom shopping centru isto, samo buka i strah. Samo kupuju i kupuju, nisam mogao prikriti gađenje, kao da mogu kupiti…

Što?

Vrijeme, vječnost, štajaznam… Odvratni su mi, ali nije stvar u tome.

Nego u čemu?

Zora me je nogirala.

Ahm, kaže on.

I onda dobrom doktoru ispričam tu stvar o Zori, Daničiću, makrou, Lulu i ostalim guzicama i kurvama.

Jeste li razmišljali o tome, upita me kad sam ispričao svoju pričicu, da konačno preuzmete odgovornost za vlastite postupke?

Odgovornost!, užasnem se. Kakvu odgovornost?

Imate sina, počeo je, i kad biste…

Skočio sam.

Pa ja sam otišao jer sam odgovoran, jer nisam…

Počeo sam se gušiti. Kad mi netko spomene odgovor­nost, ja se počnem gušiti. Iskolačim oči, sav se zajapurim kad mi neki pametnjaković spomene odgovornost. Što on zna o tome, ovaj bezveznjak s uokvirenom diplomom na zidu. Ova upicanjena pizda u baršunastim rukavicama, što on zna o ičemu? Zna li on kakvi se sve virusi razvijaju u obiteljima, kakve gadne posljedice ostavlja život s… Ta bespomoćna ovisnost klinaca… Ta potreba da nas netko… Vidio sam toliko sjebanih ljudi… A on mi sad ovdje soli pamet…

Jer niste što?, Galin uopće nije impresioniran mojom reakcijom.

Uputim mu pogled, dug i hladan kao transsibirska pruga.

Što vi znate o tome?, upitam ga.

Ja nisam ovdje tema, kaže on mirno.

U pravu je. On nije tema. Koga bi on uopće mogao zanimati. On je plaćeno uho. I ništa više. Jebeno plaćeno uho. Od njega sam kupovao pažnju. Kao što sam od Zore kupovao bliskost. Moglo se toga okolo dobiti i besplatno, ali kako to tek košta, compadre.

Taj besplatni luksuz više si nisam mogao priuštiti.